
Olimpijada u Tokiju – umesto pompe, mnogo neizvesnosti
Kada nema sporta, vidimo koliko nam znači. I umesto da se ove nedelje radujemo medaljama iz Tokija i da iz svojih domova gledamo najbolje sportiste sveta, nastavljamo život u specijalnom režimu, uskraćeni za mnogo stvari, pa i za Olimpijske igre
Tokom Olimpijskih igara u Riju 2016. godine upoznao sam mnogo Japanaca koji su već tada vredno radili na organizaciji OI u Tokiju 2020. Najavili su veliki spektakl i u to, verovatno, niko nije sumnjao. Trebalo je da to bude spoj japanske tradicije, sporta, kulture i muzike. Međutim, sve je odloženo zbog jedne od najtežih pandemija sa kojom je čovečanstvo suočeno.
Umesto ceremonije otvaranja 24. jula, dobili smo neizvesnost, konfuziju i vrlo realnu mogućnost da se Igre, koje bi trebalo da počnu godinu dana kasnije, uopšte ne održe.
Simbol nade, otpornosti i snage

Pandemija je odložila spektakl zamišljen kao spoj japanske tradicije, sporta, kulture i muzike
U istraživanju koje je japanska novinska agencija Kjodo sprovela početkom jula 2020, tek svaki četvrti japanski građanin založio se za organizovanje Igara 2021. godine. Trideset šest odsto anketiranih misli da bi Igre trebalo odložiti, na šta je predsednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Tomas Bah rekao da se odlaganje neće dogoditi. A 33 odsto ispitanika smatra da bi Igre trebalo da budu otkazane.
Međunarodni olimpijski komitet (MOK) sastavio je radne grupe zadužene za definisanje pojednostavljenih Igara za sledeću godinu, sa ograničenim brojem gledalaca ili možda i bez njih, smanjenim uslugama i sa više mera predostrožnosti, kako bi se sprečilo dalje širenje korona virusa. Bah je rekao francuskom listu L’Ekip da bi bilo lakše otkazati Igre nego odložiti ih, ali da MOK nije tu da bilo šta otkazuje. Najveći optimisti iz MOK-a misle da će Igre biti prekretnica u oporavku zemlje od pandemije i „svetlost na kraju tunela”. Dodaje se da će „Igre biti simbol nade, otpornosti i snage čovečanstva koje radi zajedno kao jedno.”
I čini se da nije samo problem u neizvesnosti pandemije, već i naraslim troškovima. Očigledno je da održavanje olimpijske mašinerije puno košta za godinu dana i da već duplirani troškovi ne mogu tek tako lako da se podnesu, bez sveukupne medijske propagande i posetilaca. Izgleda da će MOK morati da posveti više pažnje održivosti samih Olimpijskih igara, negativnim efektima na ekonomiju domaćina i na živote ljudi.
Održavanje olimpijske mašinerije košta, a veliki troškovi ne mogu lako da se podnesu bez medijske propagande i posetilaca

Promenili način treniranja
Tokom protekla četiri meseca od kada je odlaganje objavljeno, svako od sportista se snalazio na svoj način. Pisao sam kako trenira naša sportistkinja Zorana Arunović koja se prva plasirala na Olimpijske igre.
Činjenica je da je simulacija života morala da se prenese i na trening. I nije samo Zorana promenila navike i način treniranja.
Svedoci smo da su i ostali modifikovali način treniranja. Intrigantno deluju slike Ivane Španović, koja ima sopstvenu teretanu, u kojoj vežba sa novim dečkom. Vaterpolisti su započeli povratak treninzima na suvom, što je samo po sebi kontroverzno. Moj omiljeni plivač Čaba Silađi pitao se zašto im je uskraćen bazen, kad u hlorisanoj vodi malo toga može da preživi. Zaista, bilo je mnogo nepoznanica za sportiste, možda čak i više nego za obične ljude. Nije lako objasniti zašto im je sve obustavljeno tokom vanrednog stanja, ali i nakon toga, kad su uz specijalne mere mogli vredno da treniraju i održe takmičarsku kondiciju.
Sportisti nisu roboti koji će tek tako moći da održe formu do sledeće godine
Slično je bilo i sa one strane „bare”. Svako od NBA košarkaša se snašao kako je umeo. Povećala se prodaja kućnih tredmila (treadmill, traka za trčanje), bicikala i naprava za vežbanje. Jedna od nekoliko američkih atletičarki koje pratim, Alison Feliks, improvizovala je teren za treniranje na ulici, među parkiranim automobilima. Kada se činilo da je višestruka olimpijska pobednica (9 medalja, od toga 6 zlatnih) upela da prebrodi sve, pa i porođaj carskim rezom 2018. nakon koga je vratila formu, pojavila se pošast koju niko nije mogao da predvidi i sve odložila bar za godinu dana.
Očekivanja od Novaka
Ono što većini laika u sportu promiče je da sportisti nisu roboti koji će tek tako moći da održe formu do sledeće godine. Da biološka starost čini svoje, a da neizvesnost i „privremeno odložen” život ostavlja isti, ako ne i veći, trag na život sportista. Nije jednostavno da se sportisti prebace godinu dana unapred i osvoje ono što su planirali.

Sada je možda najbolje da počnete nešto da trenirate i tako aktivno dočekate sledeća olimpijska takmičenja
Gledao sam Novaka Đokovića u Londonu 2012. godine kada je osvojio bronzanu medalju i u Riju 2016. kada je na samom početku ispao od Del Potra. Tokio je trebalo da bude Novakovo četvrto olimpijsko takmičenje. Svi su očekivali da će Novak u Tokiju doći i do željenog zlata, a on sam skromno je odgovorio: „Čast je imati priliku da budete okruženi najboljim sportistima iz svih sportova i da ih gledate kako se takmiče na najvećem sportskom događaju. To je zaista privilegija. Nadam se da ću dobiti dodatnu snagu sledeći put i da ću biti u dobroj formi i imati priliku da se borim za medalju.”
Sportistima ostaje da se nadaju istom, jer tek sada kad nema sporta vidimo koliko nam znači. I umesto da se ove nedelje radujemo nekim medaljama iz Tokija i da iz svojih domova gledamo najbolje sportiste sveta, nastavljamo život u specijalnom režimu, uskraćeni za mnogo stvari, pa i za Olimpijske igre. Možda je u tom iščekivanju najbolji savet da sami započnete nešto da trenirate i tako aktivno dočekate sledeća olimpijska takmičenja.