medicinska sestra

Sestra svakoga od nas

Sestra će vas dočekati na ulasku u svaku bolnicu, ali i ispratiti iz nje. Biće tu svakog dana, tokom celog radnog vremena, u viziti, ali i bez vizite. Naprosto, biće tu

Znamo da u našem jeziku ima puno originalnosti teško prevodivih na druge jezike. Nekada, kada se i prevedu, potrebne su bar dve-tri reči da bi opisale ono što u našem jeziku govori jedna reč. Jedna od tih reči je „sestra”. Ne, ne mislim na sestru koju je rodila naša majka, mislim na medicinsku sestru.

Strani jezici koriste za tu profesiju druga imena. Sva ta druga imena imaju značenje nege, pomoći, ali niko te drage žene ne zove sestrama. Zanimljivo je da za muškarce te profesije ne postoji reč koja bi bila toliko bliska i familijarna. Njih niko ne zove „brat”.

A verujte, nega koju pružaju, i jedni i drugi, gotovo da je istovetna. Ipak, ženska ruka, reč, pogled, vrsta nege, pristup i ohrabrenje, više su na strani sestara. Radila sam tri decenije u bolnici, tvrdim da su sestre nekad i više od rođene sestre.

Sada, u ovom periodu koji nikoga ne štedi, sestre su u prvim borbenim redovima

Razumevanje, savet, podrška

Uvek ima onih koji će se žaliti da su neke sestre neljubazne, bacaju karton kroz otvor na šalteru, viču. Jeste, to je takođe tačno. Ali, pođimo od nas samih. Sa koliko ljutnje, besa, pa i očaja prilazimo tom istom šalteru. Nije opravdanje, svako treba da radi svoj posao najbolje što može, ali se i to nekada dogodi.

Vratimo se sestrama, onima kojima nije teško da nas uteše, ohrabre, pomognu da ustanemo iz kreveta posle operacije, nekada okupaju, operu kosu, dodaju sok koji je poseta ostavila van domašaja, slučajno. Kada je teško niko ne zove doktora. Svi vičemo „seeeeestrooo”.

I dođe sestra. Dođe i kad je ne zovemo. Ušunja se noću dok cela soba spava, promeni infuziju, opravdava se zbog toga što imamo slabe vene koje pucaju. Mnoge od njih u istom trenutku imaju bolesne kod kuće. Retko će kada da vam se u tom smislu povere. Muku ostave kod kuće, a na poslu su tu zbog nas.

 Svako ko je bolestan, izgubi nešto od svoje sigurnosti, hrabrosti, odvažnosti, neki se i predaju. Tu onda priskoči sestra

Koliko se ljudi poveravalo sestrama, očekujući od njih razumevanje, savet, podršku. One ćute, tajnu ne odaju. Ćute i kada od porodice čuju nešto što nije prijatno, ne govore pacijentu. Šta će mu još ta muka.

Čelične ledi

Nekako su one kraj levka u koji slivamo sve muke – mi kao pacijenti, mi kao porodica, lekari koji imaju svoje stručne zahteve, rukovodstvo koje ima svoje planove, društvo koje ima svoja očekivanja od ove profesije, njihove porodice koje od njih očekuju koliko i naše od nas. A one su samo žene. Nekad su Margaret Tačer zvali Čelična ledi. Slobodno bih rekla da je svaka od sestara koje znam, a znam ih zaista mnogo, Čelična ledi.

Imaju sestre profesionalno znanje. Uče ih raznim veštinama neophodnim za negu pacijenata. Retko ih uče onome što većina njih ima – humanom odnosu prema čoveku u celini. Tu pre svega mislim na to da svaki bolesnik ima dušu. Svako ko je bolestan izgubi nešto od svoje sigurnosti, hrabrosti, odvažnosti, neki se i predaju. Tu onda priskoči sestra.

Kada je teško, niko ne zove doktora. Svi vičemo „seeeeestrooo”. I dođe sestra. Dođe i kad je ne zovemo

Nekada blago, nekada oštrije, nepogrešivo procenjujući šta je kome potrebno, podigne moral, ulije nadu, čak i onda kada je nema. Koliko je to zahtevan posao, a koliko malo cenjen. Da ne govorim o sestrama koje rade s decom ili osobama obolelim od vrlo teških bolesti.

Sećam se da su nekada u intenzivnim jedinicama menjali sestre na mesec dana, jer su imali u vidu koliko je stresan taj posao i koliko i sestre, verovali ili ne, imaju dušu, onu istu o kojoj vode računa kada smo mi u pitanju.

Sada, u ovom periodu koji nikoga ne štedi, sestre su u prvim borbenim redovima. Viđali smo ih kako su potpuno iscrpljene zaspale gotovo na nogama. Bila je jedna potresna foto-montaža sa likom sestre, sastavljena od fotografija preminulih sestara koje su negovale bolesnike od kovida.

Sestra će vas dočekati na ulasku u svaku bolnicu, ali i ispratiti iz nje. Biće tu svakog dana, tokom celog radnog vremena, u viziti, ali i bez vizite. Naprosto, biće tu. Sestre koje rade duže vreme u nekom centru gde smo prijavljeni, znaju ne samo naše ime, nego i lekove koje primamo. Često ni mi ne znamo šta sve pijemo.

Radila sam tri decenije u bolnici, tvrdim da su sestre nekad i više od rođene sestre

Sestra nad sestrama

Postoji i sestra iznad sestre, glavna sestra. Po funkciji bi trebalo da je stroga i prema sestrama, tehničarima, lekarima, pacijentima. To joj je u opisu posla. Moje iskustvo je da je glavna sestra, sestra nad sestrama. Ona je kraj onog levka. Uvek prozivana kada nešto nije dobro, retko hvaljena kada je sve u redu. To joj je u opisu posla, zar ne?

Kako god, sestra, tačnije medicinska sestra, je neko naš. Malo je pacijenata koji će svoju, a svako ima svoju sestru za koju se veže tokom lečenja, zaboraviti.

U to ime, eto zahvalnost i od nas. Svim tim sestrama svih nas.