
Saga o kesama ili lepo je biti od pomoći onda kada živimo zajedno
Kese nisu postojale oduvek, ne, nisu. Pojavile su se kao jedno od otkrića savremene civilizacije. Sećate se, sigurna sam, onog vremena kada su se kese prodavale na pijacama: „Žeeeeneee, keeeeseeee”, pa niste mogli da budete sigurni da li se nude kese ili su žene kese.
Zbogom, cegerima!
Kupovale su se tada kese, jer lakše je bilo nositi (da ne kažem vući) namirnice s pijace u kesama, tako nisu gnječile jedna drugu kao u normalnim cegerima. Bar onim na koje smo bile navikle. Ceger je poreklom nemačka reč, a znači torba sa ručkom za nošenje namirnica.
Kod nas se koristi još arhaičnija reč – zembilj. Ako danas potražite na internetu reč „ceger” nećete verovati šta ćete sve naći: reklame za različite vrste cegera, Instagram profile, restorančiće… i da ne dužim, nije tema ceger. A mogla je i biti. U nastavku će vam biti jasno zbog čega.

Kese na carini
Kesa je bila (i ostala) zaštitni znak žena koje su obavile kupovinu. Od onih koje zgužvane držimo u nekoj većoj kesi, do onih koje pažljivo odložimo „jer može da zatreba”, dijapazon različitih kesa je zadivljujući. Bilo je neko vreme kada smo donosili robu iz inostranstva u, za nas tada neodoljivim, kesama. Njih smo pažljivo „peglale” rukom pre zatvaranja kofera. Bilo je lepo imati ih, mada nisu imale baš neku važnu namenu.
Ali, zar i bilo je lepo imati ih, nije dovoljno? E, onda smo se opametile, pa smo te lepe kese teška srca bacale, jer su se opametili i carinici. Dovoljno je da na otvoren kofer bace pogled i ustanove koliko kesa ima. Ne treba onda ni da postavljaju pitanje da li imate nešto da prijavite. Kad bolje razmislim, verovatno im je ionako bilo jasno da se niko ne vraća s praznim koferom odnekuda, ali hajde da im ne bodemo oči kesama. Nije fer.
Povratak cegera na velika vrata
Onda se probudila uspavana svest o ekološkom zagađenju naše jedine planete u ovom sistemu i kese su se našle među prvima na listi zagađivača. Povela se hajka na kese i one su polako počele da nestaju. Umesto njih, pojavile su se papirne kese sa ručkama, ili bez njih.
Sad, da je lako nositi iz samoposluge kesu bez ručki sa svim onim neophodnim namirnicama, nije baš lako. Dovitljivi trgovci onda su počeli da naplaćuju kese, biorazgradive, bar tako kažu, ali kesa je kesa. Odakle kesa zna da li je biorazgradiva ili nije? Onda su se trgovci dodatno dosetili i počeli da prave platnene cegere. Ti cegeri su sjajni ako su od materijala koji kada se savije stane u tašnu . A ženska tašna zaista može svašta. Jedino ne može ceger od tvrđe plastike.

Pa su onda počeli da štampaju reklame proizvoda na iste te cegere. Istini za volju, deluju veselije nego oni jednobojni. Cegere su onda usvojili i organizatori raznih kongresa i savetovanja, jer su se članice izvršnih odbora češće opredeljivale za njih nego za torbe u koje staje laptop. To sa laptopom ide kada su u organizacionom odboru muškarci. Nije ovo mizoginija nego praktičan pristup. Laptop, verovali ili ne, stane i u ceger, ali hleb, mleko, jogurt, voće, meso i neka povrćka, tablete za mašinu za sudove – ne staju u torbu za laptop.
Čista fizika.
Kolica su super, ali ne staju u tašnu
Odolevale su tako i kesa i ceger godinama, a bilo je i drugih pomoćnih sredstava za nošenje kupljene robe. Danas su tu i kolica na točkiće, koje žene šale radi zovu „moj mercedes”, ali ovaj mercedes neće uz stepenice ako nemate lift. Sve ima poneku manu, pa i ova, zaista praktična kolica. Takođe, kolica ne staju u tašnu, mada je, da se samo prisetim, bilo i onih koja su se mogla spakovati na dimenziju malo veće koverte, ali nekako uvek smetaju točkići.
Nisam ja fan kesa, zaista. Znam mnoge žene koje imaju zalihe kesa kojima bi mogle da snabdevaju malo veću samoposlugu bar godinu dana. Kažu da je to jedan od znakova starenja, mislim to gomilanje kesa. Nisam sigurna. Više mislim da spada u one kolekcije salveta koje su te žene skupljale ili one besmislene, a značajne male stvari koje su ih radovale. Nemaju upotrebnu vrednost, sem za dušu. Kud ćeš više!

Svi oni bez prava na kese
Pa odakle onda ovoliko o kesama?! Znam da vojna lica i policajci u uniformama ne smeju (dobro ste pročitale) da nose kese, čak ni džentlmenski. Ne znam da li se to odnosi i na firmirane kese, recimo boss kese sa kupljenim odelom. Zaista ne znam. A nedavno sam otkrila da ni ambasadori ne smeju da nose kese. E, to mi je već bilo previše. Pa da li kesa onda ražaluje onoga ko je nosi, da li time gubi čin?
Dobro, de, znam da ne može da se salutira ako su ruke pune kesa, ali da se bar malo pomogne onoj ženi koja je mnogo pomogla da taj muškarac bude tu gde jeste.
Tako, kesa sama po sebi postaje balast koga bi se, valjda, trebalo rešiti. Samo, pitam se kako? Ako ne sme kesu, ne sme ni ceger, a samim tim ni kolica. Hm, zanimljivo s aspekta onih koje to ne samo da smeju nego nemaju ni izbora. Moraju. Mislim da uniformisana lica ne smeju da nose ni kišobran . Ni sebi, a kamoli kome drugom.
Kad može princ Vilijam…
Tako začuđena, komentarišem to u društvu u kome je bilo muškaraca bez tih uniformi i diplomatskih zvanja. Mudro klimaju glavom, sve gledajući me kao ženu koja je nenadano izgubila nekoliko jedinica IQ-a. Njima je to normalno, shvatila sam, ali meni eto… nije.
Slučajno, lunjajući internetom, spazila sam dve fotografije budućeg kralja Engleske: Vilijam vrlo drži kišobran iznad glave svoje žene. Lep prizor.
Sad ćete reći da je lako njima.
Možda i jeste, ali verujem da je stvar više u osećanju nego u moranju.
Makar mi oduzeli još koju jedinicu IQ-a (IQ se meri u jedinicama), ostajem pri tome da je lepo biti od pomoći onda kada živimo zajedno. Zar ne?