
Pogodi ko dolazi na rođendan ili deca su uvek u pravu
Kako deca mogu da se zbliže, druže, da se uče od malih nogu drugarstvu, poštovanju razlika, skromnosti, radosti i uživanju u pravom, autentičnom životu
Sigurna sam da se dobar deo nas seća divnog filma Stenlija Krejmera Pogodi ko dolazi na večeru sa neponovljivim Sidnijem Poatjeom, Spenserom Trejsijem i Ketrin Hepbern. Bila je to 1967. godina. Oni koji ga se sećaju, sada sigurno imaju unuke. Vi koji ga ne znate, pogledajte ga, nećete zažaliti. Bilo je to doba filmova u kojima nije bilo obavezno mnoštvo mrtvih, ranjenih, raseljenih. Neko drugo vreme.
Ovo naše vreme ima i lepih, i ne baš tako lepih strana. Stalno nešto gunđamo o nevoljama koje su nas snašle, a ima toliko toga čemu možemo da se radujemo, da se nasmejemo ili čak ponešto i naučimo.
Mesto: Jedan grad u Srbiji. Scenario i režija: Devojčica iz prvog razreda osnovne škole. Kostimograf: Roditelji koji nisu ni znali da im je dodeljena ta funkcija. Šminka: Srećom, suviše je rano za nju. Fotografija: Zbunjen otac. Glumci: Ceo razred i zbunjeni roditelji.

Siže: Devojčici je sutradan rođendan. Deli sa svojim drugarima sreću i uzbuđenje zbog toga. Kaže da bi volela da taj rođendan proslavi sa svima njima. Deca su to shvatila kao poziv, dogovorila se da kupe od svojih malih ušteđevina neku sitnicu, rekla roditeljima da idu kod drugarice kući na rođendan i da ne dolaze po njih pred školu, nego kod drugarice.
Zvonilo je, spakovali se prvaci brže nego inače i kao pačići krenuli za drugaricom njenoj kući. Učiteljica je čula za rođendan i nije dalje pitala. Sad dolazi dramski momenat… Zvrrr, roditelji po automatizmu otvaraju vrata, ne očekujući iznenađenje. Poveća grupa mališana, pa puta dva oka, gleda radoznalo u stan. Devojčica ushićeno kaže: „Došli su SVI na moj rođendan”. Srećom da su roditelji mladi i da nemaju srčanih problema. Ali, šta je, tu je. Uđoše ushićeni malci, razmileše se, pobacaše jakne, posedaše, neko ode i da piški i… Čekaju. A u kući baš ničega! Nisu očekivali, a slavlje je planirano za vikend: babe, tetke, ujaci, stričevi, kumovi… Na decu nisu računali. Ni torte nema, uh!
Ne vredi da se ljute, ćerka je imala divnu ideju. Koja bi druga prilika bila da upoznaju baš svu decu iz razreda?!

Ko ne voli palačinke
Ne vredi da se ljute, ćerka je imala divnu ideju. Koja bi prilika bila da upoznaju baš svu decu iz razreda?! Divno je što ih je sve zvala, još je lepše što su svi došli. Ali, kovid, drugi roditelji, posluženje… Muka! Na sreću, majka se „dočekala na noge” i veselo objavila da počinje pečenje palačinki, pa ko ume i želi, može da joj pomogne. Prepuštam vašoj mašti da zamislite u kakvom je stanju ostala kuhinja. Neki su još ponešto i znali, neki su se trudili da okrenu palačinku u vazduhu, ulja na sve strane, smese još više, ali posao odmiče na opšte ushićenje dece. Našla se tu i lanjska tegla džema od nečega koju nisu pojeli. Pekli su palačinke, mazali ih, jeli, pekli, mazali, jeli… Smejali se do suza, puštali neku muziku sa Jutjuba i sve u svemu, super se proveli.

U neko doba počeli su da dolaze roditelji. Hvale ovu porodicu koja je za primer kako deca mogu da se zbliže, druže, da ih uče od malih nogu drugarstvu, poštovanju razlika, nepridavanju značaja velelepnim proslavama, skromnosti, radosti i uživanju u pravom, autentičnom životu. Roditelji klimaju glavom, uzvraćaju nekim ne baš razumljivim rečima, zahvaljuju se deci koja su došla i gledaju da li se neko dete nije negde zaglavilo. Konačno, odoše.
Najlepši rođendan
Da li sad da skoče na ćerku i propisno je izgrde, kazne, da li da kukaju nad svojom sudbinom koja ih je stavila u gotovo nemoguć položaj, da li da sebi odaju priznanje, popiju jedno piće ili sedativ da se smire… Tek, zagrliše ćerku, pohvališe je zbog toga što je bila tako dobra drugarica, ali uz malo upozorenje da iznenađenja te vrste nisu baš najpoželjnija. Ćerka blista. Kaže: „Ovo mi je bio najbolji rođendan ikada”.
Pouka: Iako ovo nije basna nego realan život, nosi zaista pravu poruku

Šta reći na iznajmljivanje svih onih igraonica, angažovanje ili vrhunske tetke ili vrhunskog poslastičara, biranje garderobe, pravljenje pozivnica, strepnju koliko će dece doći, da li će animatori biti na visini (honorara), da li se neko povredio, ili nedajbože razboleo.
Pouka: Iako ovo nije basna nego realan život, nosi zaista pravu poruku. Deca su uvek u pravu. Ovo je bila sjajna lekcija za sve roditelje i svu decu. Sve što je potrebno je dobra volja, ljubav, drugarstvo i malo mašte. Ostalo dođe samo po sebi. Hvala deco!