Naslovna fotografija za Pisma Lady Bo.

Volimo svoj grad

Za svaku zemlju je važno da ima razvijen turizam. Beograd, ali i cela zemlja, dokaz su da krupnim koracima napredujemo u ovom segmentu.

To i nije iznenađenje. Zemlja je lepa, ljudi su raspoloženi i nasmejani. Iznad svega, spremni za svakog gosta. Ono za šta očigledno nismo bili spremni je povećana količina đubreta.

Kaskamo za potrebama – izrazito, dokazano i temeljno.

Jedva preživesmo novonastalu ljubav prema kućnim ljubimcima i iznenađenje da sami moramo da čistimo za njima, kad evo i turista.

Navalili i leti i zimi. Prošla Nova godina kad – turista ništa manje, dapače više.

Sa novonastalim svetskim događajima, u Beogradu se često čuju drugi jezici na ulici, a u centru grada – turski, ruski i ukrajinski restorani rastu kao pečurke posle kiše.

Iako pozdravljam, najiskrenije, mog turskog frizera, pozdravljam i gradsku vlast da požure i ne čekaju kišu, da malo operemo centar grada.

Evo, tu smo mi građani, možemo i mi da učestvujemo. Samo pozovite.

A za sve ljude koji žele da upoznaju jedan segment života u Beogradu od pre četrdesetak godina, preporučujem film Džej. Ko je mangup, a ko je siledžija, ko je drug, a šta je prijateljstvo, jasno je objašnjeno. Naš Dorćol, vaš Dorćol. Ko je ko i šta je život. Šta je nula iz koje se kretalo i kako se postaje čovek. Dok šetam tim ulicama, mislim se – da li smo im dorasli. Da li će se oni ponositi nama kao što se mi ponosimo njima?

Za osmeh i raspoloženje: Evo ide ćelavi ganac nosi prsten i zlatan lanac!

Volimo svoj grad. Volim svoj Dorćol.