
Slave su počele, pa umerenosti nikad dosta
Moja kuma Danka Šoškić je najlepša Crnogorka ikad rođena. Od oca, šefa policijske uprave u Mojkovcu, i mame domaćice. Visoka, tanka, kosa tamna i sjajna, ravnog stomaka čak i kad pojede jagnjeće pečenje.
Odmah sam poželela da budem Crnogorka, ali sam sve suprotno. Visoka, plava, sa dokazima da sam redovno, rado i u dovoljnim količinama jela štrudlu sa orasima. Kad sam htela otmeno da se predstavim, ja za sebe kažem: „Danka, skraćeno od od partizanka Slobodanka”, i pravim se važna.
U mladosti, kad me ostavi momak, ja ga zamišljam u kafani kako u suzama naručuje Tomu Zdravkovića i sa setom sluša Danku, zamišljajući me srećnu sa nekim ko shvata sve moje kvalitete.
Bila sam u Užicu, uvek imam tremu pred tim gradovima koji su imali prefiks Tito. Razmišljam je lʼ treba negde da stanem, da se poklonim, možda onaj polučučanj da izvedem kao pred kraljicom. Tito sigurno ne bi očekivao da se prekrstim. Shvatam sve, slobodarsko Užice, momci visoki i nasmejani, devojke tanke i pametne.
Danas ćemo pasulj, bez mesa. Slave su počele, pa umerenosti nikad dosta.
Dok slušam Na lepom plavom Dunavu , pokušavam da se setim novogodišnjih pesmica, a u uhu mi odzvanja:
„Srce čisto sagradi u meni, Bože, i duh bodar obnovi u utrobi mojoj.” (Psalam 50)