Porodica

Male lekcije o veličanstvenom životu još uvek mogu da se nađu iza mnogih brda, do kojih se stiže seoskim putevima posutim kamenjem i malinama

Uvek sam govorila da prirodne lepote Srbije, osim fantastičnih pogleda, planina, šuma, reka, livada, jaruga, pećina, izvora, poljskog cveća, starih vodenica i bistrih potoka – čine ljudi.

Divni, obični, izuzetni ljudi.

Pre nekoliko dana snimali smo emisiju u Ivanjici i okolini, i na kraju dana odveli su nas u jedno etno-domaćinstvo u brdima između Ivanjice i Arilja.

Domaćini, cela jedna porodica, dočekali su nas raširenih ruku, kao da smo naši, služili su nas rakijicom i hladnom vodom, dok se u ogromnom glinenom ćupu, na otvorenom ognjištu, krčkao kupus, a u peći rasla proja.

Unutra, u velikoj trpezariji, bio je postavljen sto, kao za slavu. Nasmejana domaćica, mojih godina, sa novom crveno-belom keceljom od kanafasa, i njen simpatični muž, dvorili su nas kumovski, njihova snajka donosila je glinene činije pune kupusa kojeg je krčkao njihov sin.

I, s vremena na vreme, uhvatila bih pogled kakav se, mislila sam, ne viđa često ni na selu, a još manje u planini. Naš domaćin gledao je našu domaćicu sa ljubavlju i poštovanjem.

„Kako si je ukrao?”, pitala sam.

„Ćuti, imala sam petnaest godina”, rekla je smejući se, a onda mu je nežno popravila dugme na košulji.

„Znaš, nismo imali ništa, ona petnaest, ja sedamnaest, i sve smo sami stvorili”, dodao je, „četrdeset pet godina smo zajedno”.

A onda je u sobu ušao njihov mlađi unuk, noseći harmoniku.

„Ja ga učim da svira”, rekao je ponosni deda, „i dobro mu ide.”

I unuk je počeo da svira.

A onda je deda zapevao.

Bila je to predstava o onome čega više skoro da i nema – predstava o porodici, poštovanju, zajednici, uzajamnosti i slozi

Bio je to glas slavuja, i kosa, i šume, i kiše, i leta, i onda, kao u nekom usporenom filmu, iz pozadine, prišla je njegova supruga, držeći ruke na kecelji, i krenula da tercira, a onda je došao i sin, otac mladog harmonikaša, i zapevao i on, i snaja se, s kraja stola, priključila toj pesmi. Zvučalo je kao da su vežbali, kao neka savršena pevačka grupa, postavljena ispred trpeze ljubavi.

Njihova ozarena lica dok pevaju zajedno, cela jedna porodica koja kad peva – peva, i kad radi – radi, sve je stalo u tih nekoliko minuta pred našim očima i ušima: oni nemaju pojma da je to bila predstava o onome čega više skoro da i nema – predstava o porodici, poštovanju, zajednici, uzajamnosti i slozi.

Krajičkom stolnjaka obrisala sam suzu. Bila je to suza radosnica, i suza ushićenja pred pomišlju da još uvek nije sve oko nas otišlo dođavola, kad ima ovakvih ljudi, i ovakvih porodica.

I kada male lekcije o veličanstvenom životu još uvek mogu da se nađu iza mnogih brda, do kojih se stiže seoskim putevima posutim kamenjem i malinama.