Patlidžan – kod nas plav, a u Italiji lud
- Sadržaj:
- 1. Bogat vlaknima i hranljivim sastojcima
- 2. Upija začine, ali i ulje
- 3. PROBAJTE RECEPTE
U južnoj i istočnoj Aziji plavi patlidžan gaji se od davnina, a u mediteranske oblasti preneli su ga Arapi. Engleski naziv ove biljke je eggplant, a italijanski melanzana
Plavi patlidžan (Solanum melongena) pripada familiji Solanaceae, kao krompir i paradajz. Mesnati plod ima sunđerastu teksturu, a koža i semenke su jestivi tek nakon termičke obrade. Može biti beo, žut, zelen, pa čak i crn, ali najčešće je modroljubičast. Patlidžan ima bele ili ljubičaste cvetove i listove koji mogu da budu toksični ako se konzumiraju u velikim količinama, zbog prisustva solanina.
Smatra se da potiče iz Indije, gde i dalje raste u divljini. Tamo postoje i krupniji varijeteti koji mogu da dostignu težinu do jedan kilogram. U južnoj i istočnoj Aziji gaji se od davnina. Arapi su ga preneli u mediteranske oblasti, i dalje; u Španiju je stigao u VIII, a u Englesku u XVI veku.
Bogat vlaknima i hranljivim sastojcima
Beli kultivari patlidžana, koji podsećaju na jaja, inspirisali su engleski naziv ove biljke – eggplant. Italijanski naziv melanzana potiče iz XII veka i kovanica je od dve reči, mela i insana, što znači luda jabuka, jer je u narodu vladalo verovanje da može da utiče na ponašanje.
Smatra se da plavi patlidžan potiče iz Indije, gde i danas raste u divljini

U svetu je 2018. godine proizvedeno 54 miliona tona plavog patlidžana, a vodeći proizvođači su Kina i Indija.
Plavi patlidžan bogat je vlaknima, ima 92 odsto vode, šest odsto ugljenih hidrata, jedan odsto proteina i vrlo malo masnoća. Najviše ima mangana, malo magnezijuma, niacina i bakra. Poseduje vitamine C i A koji štite ćelije od oštećenja, dok polifenoli pomažu kod prerade šećera i povoljno deluju na regulisanje nivoa šećera u krvi.
Ljubičasta boja potiče od antocijanina koji je snažan antioksidans i zato je poželjno da se patlidžan jede sa kožom.
Patlidžan je sastojak mnogih popularnih etničkih jela, kao što su indijski kari, grčka musaka i francuski ratatuj
Kada se oljušti, brzo postaje braon boje, zbog oksidacije polifenola koji su dobri za srce, a i snižavaju loš holesterol i trigliceride.
Dodir sa lišćem i cvećem patlidžana na koži može da izazove alergiju. Osetljive grupe, zbog prisustva histamina, mogu da imaju alergiju, međutim, histamini se uglavnom gube kuvanjem.
Upija začine, ali i ulje
Svež patlidžan ponekad ima gorak ukus koji može da se odstrani ako se iseče, posoli i ostavi da odstoji pola sata. So izvuče vlagu i gorčinu, a patlidžan se zatim opere i osuši. Sitni patlidžani nemaju gorak ukus.
Patlidžan kuvanjem dobija bogat, kompleksan ukus i može da upije razne mešavine začina i ulja, što ga čini veoma ukusnim. Inače, može da se kuva na pari ili u jelima, da se prži, peče (u rerni ili na roštilju), a koristi se i kao sos ili za punjenje.
Plavi patlidžan treba da se jede s kožom, kojoj ljubičastu boju daje antocijanin, snažan antioksidans

Nakon pečenja, od „mesa” patlidžana može da se napravi pasta i uz dodatak začina posluži kao sos u koji se umaču sveže povrće ili krekeri. Patlidžan je neizostavni sastojak mnogih popularnih etničkih jela, kao što su indijski kari, grčka musaka, srednjeistočni baba ganuš i francuski ratatuj. Zahvaljujući pomalo mesnatom ukusu, često se koristi u vegetarijanskim jelima.
Mesnati plod ima sunđerastu teksturu, a koža je bele, žute, zelene, crne ili modroljubičaste boje
Patlidžan je zasitan, iako 100 grama ima samo 65 kilodžula. Međutim, kada se prži, njegova sunđerasta struktura upija dosta masnoća, na primer čak četiri puta više od pomfrita.
Da bi se to izbeglo, prilikom prženja treba koristiti tiganje u kojima se hrana ne lepi, uz minimalno ulja, a nakon toga patlidžan se može staviti na ubrus koji će upiti suvišne masnoće.







