Novac i vreme

Ideja o neprestanom obnavljanju sopstvenog imidža deo je jednog globalnog narcizma na koji smo navučeni. Ako se tome doda i nametnuta ideja da „novo” znači i „mlado”, nalazimo se u velikoj zamci

„Kupujemo novo, odbacujemo staro. To je traćenje naših života – kad nešto kupimo, mi to ne plaćamo novcem, nego našim životima, satima koje smo potrošili zarađujući taj novac. Ali život je jedina stvar koju novac ne može da kupi. Život samo postaje kraći. I žalosno je kad čovek tako traći život i slobodu!”

Ove reči nekadašnjeg urugvajskog predsednika Hozea Muhike, inspirisale su ovih dana mnoge ljude da reaguju.

Zanimljivo je da su muškarci uglavnom govorili da je to velika istina, i kako ljudi, uglavnom prilično kasno, shvate kako život brzo prolazi i koliko su vremena, i energije, i slobode protraćili da bi imali više novca.

A žene su, iako svesne istinitosti ovih jednostavnih misli, ipak imale zadršku: jedna devojka je iskreno napisala da ne može da zamisli život bez nove garderobe, jer je to za nju izvor radosti.

A bilo je i onih koji su ovu istinu shvatili na vreme, ali, kako je napisao jedan čovek, „zato što sam ukapirao, zato što kupujem samo neophodno, svi me smatraju čudnim”.

Čovek je, u stvari, postao kupac, i mi koji živimo u gradu teško možemo tome da se odupremo

Zaista, celo društvo je ustrojeno tako – samo kupovina i nove stvari čine nas u očima sveta „živim”, aktivnim i poželjnim. Kupovati novo, to u stvari znači – biti moderan, biti u korak sa standardima lepote, mode, uspeha.

Hteli – ne hteli, svi smo u mašini potrošačke civilizacije.

Ideja o neprestanom obnavljanju sopstvenog imidža deo je jednog globalnog narcizma na koji smo navučeni, a ako se tome doda i nametnuta ideja da „novo” znači i „mlado”, nalazimo se u velikoj zamci.

Ili nalazimo sebe u Muhikinim rečima, ili smo čudaci koji su odustali od života.

Kupila sam dva para novih čizmica jer sam u starim sebi izgledala demodirano i neugledno. Imam pun orman garderobe, i pomislila sam kako moram to da sredim, jer unutra ima toliko stvari koje nisam ni jednom obukla ove sezone.

Moje fioke prepune su minđuša, a uhvatila sam sebe ovih dana kako razmišljam o kupovini novih. Čovek je, u stvari, postao kupac, i mi koji živimo u gradu teško možemo tome da se odupremo.

Ponekad je, u stvari, lepo biti slab.

Naravno da mogu bez novih minđuša. Ali, ipak, odlučila sam da ih kupim.

Život nije samo traćenje vremena.

Mala radost je možda najvažnija sitnica koju možemo da uradimo za sebe.