ANdrea Bokan u dresu sa podignutom srpskom zastavom.

Devojka sa gardom ili zašto nam je potrebna priča o Andrei Bokan

    Sadržaj:
  • 1. Ženska tradicija pobeda u tekvondou
  • 2. Devojka sa karakterom
  • 3. Sportske i životne lekcije o ženskoj snazi i borbi

Kada čovek pređe četrdesetu, počinje drugačije da razume snagu. U mladosti često mislimo da je snaga lepota, izdržljivost, brzina, sposobnost da sve stignemo, da sve izdržimo i da se nikome ne žalimo. Kasnije shvatimo da je snaga nešto sasvim drugo: sposobnost da ostanemo mirni kada je teško, da podignemo gard kada nas potcenjuju i da ne odustanemo od sebe čak ni onda kada sve izgleda bezizlazno.

Zato priča o Andrei Bokan, mladoj srpskoj tekvondistkinji, nije samo sportska priča. Nije to samo priča o medalji, borbi i pobedi. To je priča o jednoj vrsti ženske discipline koja nam danas možda nedostaje više nego ikada – disciplini tela, misli i karaktera.

Ženska tradicija pobeda u tekvondou

Andrea dolazi iz sporta u kome Srbija već godinama ima neobičnu i dragocenu tradiciju – žensku tradiciju pobeda. Tekvondo je kod nas, gotovo simbolično, postao sport u kome su žene pokazale šta znači biti snažan, tih, istrajan i nepokolebljiv. Pre Andree tu su bile Milica Mandić, Tijana Bogdanović i Aleksandra Perišić, olimpijske šampionke i devojke koje su nas učile da velika pobeda nikada ne počinje na pobedničkom postolju, već mnogo ranije – na treninzima, u porazima, u povratku, u danima kada niko ne gleda.

Sećam se OI u Londonu 2012. godine, kada sam prvi put gledao Milicu Mandić i kada je osvojila prvo olimpijsko zlato. Sećam se i Rija 2016, kada nije uspela, i kada sam njenu unutrašnju borbu u četvrtfinalu gledao iz neposredne blizine. Tada mi se činilo da bi takav poraz mogao da slomi i najveće. Ali pravi šampioni se ne poznaju samo po tome kako pobeđuju, već i po tome kako se vraćaju. Milica je odgovor dala u Tokiju 2021. godine, kada je ponovo osvojila olimpijsko zlato.

U tom istom Riju, u kome Milica nije uspela, zablistala je Tijana Bogdanović i osvojila srebro. Svoj kvalitet je potvrdila i u Tokiju, gde je osvojila bronzu. Nakon nje je Aleksandra Perišić osvojila srebrnu medalju na OI u Parizu (2024). I kada smo možda pomislili da ćemo dugo čekati novu šampionku, pojavila se Andrea Bokan, predvođena Draganom Jovićem Galetom, trenerom koji je stvarao i Milicu i Tijanu i Aleksandru.

Možda srpski ženski tekvondo treba posmatrati kao dugu štafetu, u kojoj se ne predaje samo medalja, već i gard. Milica je pokazala da devojka iz Srbije može do olimpijskog zlata. Tijana je pokazala da se hrabrost vidi i onda kada je protivnik veći, stariji ili iskusniji. Aleksandra je u Parizu nastavila tu nit. A Andrea danas preuzima isti plamen i nosi ga dalje.

Devojka sa karakterom

Andrea je brzo postala zanimljiva srpskoj sportskoj javnosti. Ne samo zato što osvaja medalje, već zato što pokazuje ono što publika u sportu najviše prepoznaje – karakter. Evropsko zlato u Švajcarskoj, bronza na U21 Svetskom prvenstvu u Keniji, zlato na Slovenia Open, pobeda na Bulgaria Open i veliko srebro na Evropskom prvenstvu u Minhenu govore da pred nama nije samo talentovana devojka, već sportistkinja koja polako ulazi u sam vrh evropskog i svetskog tekvondoa.

Ali ono što je najvažnije ne vidi se uvek u tabelama rezultata. Vidi se u načinu na koji se bori. U tome što ne odustaje kada meč krene loše. U tome što ume da izdrži pritisak. U tome što ostaje sabrana kada bi mnogi izgubili ritam. U tome što, čak i kada pobeđuje, govori o timu, treneru, zahvalnosti i zajedničkom radu. A to je možda najređa osobina mladih šampiona – da znaju da velika pobeda nikada ne pripada samo jednom čoveku.

Andrea Bokan sa medaljom, ogrnuta srpskom zastavom.

© privatna arhiva Andrea Bokan

Sportske i životne lekcije o ženskoj snazi i borbi

Možda najvažnije pitanje koje nam Andrea Bokan postavlja nije samo sportsko, već duboko životno: da li devojčicama namećemo da budu samo dobre učenice, dobre ćerke, dobre drugarice i kasnije dobre žene – ili ih učimo i da zauzmu prostor, da podignu gard, da ne spuštaju pogled i da znaju da njihovo telo nije samo za izgled, nego i za snagu?

Godinama devojčice učimo da budu pristojne, tihe, uredne, nasmejane i da ne prave problem. Učimo ih da budu prihvaćene. Retko ih učimo da se bore. A život će ih, pre ili kasnije, svakako staviti pred borbu – za svoje mesto, za svoje granice, za svoje dostojanstvo, za svoje odluke, za svoje telo i za svoj mir.

Zato pobeda jedne mlade tekvondistkinje nije samo vest iz sporta. Ona je podsetnik. Andrea nas uči da snaga ne mora da bude bučna, gruba ili agresivna. Snaga može da bude tiha, sabrana i precizna. Može da izgleda kao devojka koja godinama trenira dok je niko ne gleda, koja pada i ustaje, koja uči da kontroliše strah, umor i tremu i, koja onda kada dođe trenutak – zna zašto je tu.

Za žene koje su već mnogo toga prošle, njena pobeda ima još jednu poruku. Možda više nismo na tatamiju, ali svako od nas ima svoje borilište. Nekada je to bolest. Nekada razvod. Nekada usamljenost. Nekada dete za koje brinemo. Nekada posao na kome nas ne vide. Nekada ogledalo u kome se više ne prepoznajemo. Nekada običan dan u kome treba izdržati, ostati dostojanstven i ne odustati od sebe.

Andrea nas podseća da se gard ne podiže samo rukama. Gard se podiže odlukom da više ne pristajemo da budemo manji od onoga što jesmo. Da se ne povlačimo svaki put kada je teško. Da ne spuštamo pogled pred onima koji nas potcenjuju. Da svoje godine, iskustvo i ožiljke ne doživljavamo kao slabost, već kao dokaz da smo već mnogo puta pobedile.

Njena medalja zato ne pripada samo sportu. Ona pripada svima koji znaju koliko je teško ostati uporan kada nema aplauza. Svima koji su nekada izgubili rundu, ali nisu napustili borbu. Svima koji još uvek uče da snaga nije u tome da nikada ne padneš, nego da se vratiš – mirniji, mudriji i spremniji.

Zato treba da slavimo Andreu Bokan. Ne samo zato što je šampionka, već zato što nas podseća na nešto što lako zaboravljamo:

Život ne traži od nas da uvek pobedimo, ali traži da ne predamo borbu unapred.

Andrea Bokan u žutoj haljini u slobodno vreme.

© Marko Marković@marko.raw

Naslovna fotografija © Carlos Hernandez