Hotel Barbizon

Hotel Barbizon: Kuća za lutke ili njujorški ženski Atos

Hotel za devojke, na uglu Istočne 63. ulice i Leksington avenije bio je odskočna njujorška adresa za Grejs Keli, Lajzu Mineli, Nensi Regan, a Silvija Plat ga je opisala u romanu Stakleno zvono

Apartman u Barbizon 63 hotelu, u delu Menhetna poznatom kao Upper East Side, danas košta od milion do 15 miliona dolara, a proporcionalno tome kreću se i cene iznajmljivanja luksuznih soba i apartmana, sa čijih prozora se pruža pogled na srce Velike jabuke.

Međutim, samo upućeni znaju da u tom hotelu još uvek živi desetak starica, koje svoje skromne i nerenovirane sobe koriste po drugim cenama, na osnovu ugovora napravljenih pre više decenija, u vreme kada je ovaj hotel bio ono zbog čega je nazvan kuća za lutke.

Spolja, hotel izgleda isto kao kad je napravljen. Uzdiže se na 23 sprata, a fasada je rađena u duhu firentinske renesanse od bež peščara i kamena boje ružčastog korala. Na najvišim spratovima prozori su rađeni sa lukovima u orijentalnom stilu.

Kad je sagrađen i konačno otvoren 1927. godine, Babizon nije bi jedini hotel koji je primao samo ženske goste, ali je bio poseban po tome što je bio namenjen devojkama iz američke provincije (zvali su ih Karoline, devojke niotkuda) koje su napuštale svoje uređene i stroge porodice više srednje klase i dolazile u Njujork iz dva osnovna razloga: da naprave karijeru ili da se dobro udaju. Mada, gotovo sve su želele oba.

U nedavno objavljenoj knjizi „Barbizon, hotel koji je oslobodio žene” istoričarka Paulina Bren piše da je hotel spočetka imao oko 700 soba

Oslobođene kuvanja i čišćenja

Da bi dobile sobu, devojke su morale da prilože barem tri relevantne preporuke, a bile su obavezne da poštuju propisani kodeks ponašanja i kod odevanja. Da bi bili sigurni da devojke dolaze iz pouzdane više srednje klase, prvi vlasnici su odredili cenu smeštaja od 11 dolara nedeljno, što odgovara vrednosti od današnjih par hiljada.

U nedavno objavljenoj knjizi Barbizon, hotel koji je oslobodio žene, istoričarka Paulina Bren piše da je hotel spočetka imao oko 700 soba, prostranih tek toliko da u njih stanu krevet, pisaći sto i sto za ulepšavanje.

Uprkos skučenosti prostora, devojke su ipak dobijale ono što je Virdžinija Vulf smatrala uslovom za žensku emancipaciju – sopstvenu sobu. Po standardima toga doba, sobe nisu imale kupatila, već su zajednički mokri čvorovi bili na svakom spratu.

Devojke su sa viklerima šetale kroz hodnike, a zabeleženo je da je Grejs Keli plesala kroz hodnik u toplesu

Da bi se posvetile onome zbog čega su došle, devojke su bile oslobođene kuvanja i čišćenja. U cenu je bilo uračunato pospremanje sobe dva puta nedeljno, a postojala je i trpezarija u kojoj je bilo moguće pretplatiti se na obroke, mada su se one slabijeg materijalnog stanja uglavnom hranile u kioscima brze hrane niže niz ulicu. Svakog popodneva devojkama je u trpezariji ili na terasama hotela služen besplatni čaj.

Uostalom, već je vladao duh održavanja vitke linije i dobre kondicije, zbog čega je u hotelu devojkama na raspolaganju stajao bazen u podrumu i sala sa spravama za vežbanje. Postojala je i sala sa muzičkim instrumentima gde su mogle da priređuju kamerne koncerte, kao i nekoliko sala za sastanke i predavanja.

Svake nedelje na recepciji je istican program aktivnosti koje su devojke, prema svojim interesovanjima, redovno posećivale, jer su to bile prilike da se međusobno upoznaju i umrežavaju, slično kao što su mladići radili u klubovima. Muškarcima nije bio dozvoljen pristup u hotel dalje od lobija. Čak su i dva liftboja radila samo dnevne smene, a noću su njihova mesta zauzimale žene.

Najviše je bilo sekretarica

Roditeljima je bilo važno da njihove ćerke u Barbizonu budu bezbedne. Kad je mlada Lajza Mineli 1965. godine stigla u Njujork da bi pohađala Umetničku akademiju, smestila se u Barbizonu.

Njena majka, glumica Džudi Garland, zvala je telefonom recepciju na svaka tri sata da pita gde joj je ćerka i izluđivala osoblje zahtevima da idu i traže Lajzu.

Na početku karijere, slavna američka pesnikinja Silvija Plat bila je saradnica Madmoazela i stanovala je u Barbizonu

Međutim, i mnoge devojke su uživale u slobodi koju im je omogućavao ženski svet u kome su živele. Slobodno su sa viklerima šetale kroz hodnike, a zabeleženo je da je Grejs Keli plesala kroz hodnik u toplesu.

Buduća princeza živela je u ovom hotelu od 1947. do 1952, dok je učila glumu. U to vreme prilično je ličila na ružno pače, zbog debelih naočara. Kad bi ih skinula, njen pogled, zbog izrazite kratkovidosti, dobijao je onaj sanjalački izraz koji ju je proslavio na filmskom platnu.

Izgled devojaka koje se primaju u hotel bio je od ključne važnosti, pa je na recepciji radila osoba koja je procenjivala da li buduća stanarka zadovoljava potrebne standarde. Najambicioznije i najsamouverenije devojke dolazile su s namerom da uče glumu, da se oprobaju kao foto-modeli i pevačice, a mnoge su tražile svoje mesto u svetu mode.

Muškarcima nije bio dozvoljen pristup u hotel dalje od lobija. Čak su i dva liftboja radila samo dnevne smene, a noću su njihova mesta zauzimale žene

Većina je, međutim, pohađala škole za sekretarice. U prvoj deceniji posle Prvog svetskog rata žene su počele da iz tog zanimanja istiskuju muškarce. Mesto sekretarice u institucijama i kompanijama bilo je veoma zahtevno i tražilo je da se devojke osposobe za rad na pisaćoj mašini i da znaju stenografiju, da nauče barem jedan strani jezik, ali i da nauče pravila poslovnog ponašanja i komunikacije.

Uz to, morale su da znaju kako da se oblače, neguju i šminkaju. Pozicija sekretarice bila je jedna od najuglednijih i najbolje plaćenih koju je žena u međuratnom periodu mogla da zauzima. Škole za sekretarice imale su vrlo naporan celodnevni program. Zato je čuvena Gibsova škola za sekretarice napravila ugovor sa Barbizonom, pa su njene učenice zauzimale cela dva sprata ovog hotela.

Kad je Silvija Plat bacala odeću sa krova

Sa procvatom ženske štampe, devojke koje su imale dara za pisanje, dolazile su u Njujork da okušaju sreću. Časopis Madmoazel je 1935. godine napravio ugovor sa hotelom da u njemu odsedaju devojke iz provincije koje su se na osnovu svojih radova kvalifikovale da dođu u Njujork i prođu obuku u redakciji.

Tako su kroz kuću za lutke prošle mnoge buduće književnice i novinarke, ali i aktivistkinje pokreta za ženska prava. Na početku karijere, i slavna američka pesnikinja Silvija Plat bila je saradnica Madmoazela i stanovala je u Barbizonu. U romanu Stakleno zvono, koji je objavila pod pseudonimom, Silvija je opisala časopis Damski dan i hotel Amazon.

Radnju je zasnovala na svojim autentičnim iskustvima, uključujući i poslednju noć u hotelu, kada je sa krovne terase pobacala svu svoju odeću. Neki su to smatrali činom katarze, drugi činom očaja.

Za svoju upravo objavljenu knjigu, istoričarka Bren razgovarala je sa ženom koja je ispričala da joj je u Barbizonu Silvija Plat spasla život i pomogla joj da ne postane „još jedna devojka koja je izvršila samoubistvo”.

Kad je mlada Lajza Mineli 1965. godine stigla u Njujork da bi pohađala Umetničku akademiju, smestila se u Barbizonu

Iako je veliki broj devojaka koje su stale na socijalnu odskočnu dasku ovog hotela napravio uspešne karijere, nije sve bilo samo sjajno i glamurozno. Mnoge nisu izdržale pritisak, pa su, razočarane, izvršavale samoubistva, koja je osoblje hotela prikazivalo kao nesrećni slučaj.

Nekima su maniri i veze stečene tokom boravka u Barbizonu otvorile vrata za dobru udaju, ali su mnoge i stradale kao žrtve muškaraca koji su se muvali oko hotela, da bi se udvarali lepoticama koje su u njemu živele. Takve muškarce zvali su vukovi, a istoričarka tvrdi da je među njima bio i Selindžer, koji se kasnije proslavio kao autor kultnog romana Lovac u raži.

Deluje prosto neverovatno da je hotel ostao rezervisan samo za žene sve do 1981. godine, kada je napravljena nagradna igra da bi se izabrao prvi muškarac koji će prespavati u tada već slavnoj kući za lutke u srcu Menhetna.

Sa Titanika u Barbizon

Tokom pet i po decenija, koliko je bio hotel samo za žene, Barbizon je zapravo bio sigurno mesto za devojke koje su želele da se oprobaju u karijeri, ali su htele i da sačuvaju odstupnicu, tako da ako ne uspeju, mogu čista obraza da se vrate u svoje sredine i udaju, objašnjava istoričarka Bren.

Osnivanje takvog hotela došlo je nekoliko godina nakon što su žene 1920. u Americi dobile pravo glasa, pa su želele i druga prava vezana za imovinu i pozicije na tržištu rada. Stanarke Barbizona postale su aktivistkinje tih pokreta, zbog čega u naslovu knjige stoji da je to „hotel koji je oslobodio žene”. Ali, paradoksalno, upravo su takvi pokreti doveli u pitanje postojanje hotela samo za žene, smatrajući to vidom diskriminacije.

I naravno, nisu samo mlade devojke živele u sobama i apartmanima Barbizona.

Margaret Moli Braun, jedna od preživelih sa Titanika koju je, na osnovu istorijske istine, holivudski film prikazao kao ženu koja je insistirala da se čamac za spasavanje u kome je bila vrati i pokupi preživele, u Barbizonu je provela drugi deo svog života.

Posle katastrofe vratila se u Njujork, ali je zbog smrti muža znatno osiromašila, izgubila kuće i prihode, a od onoga što joj je ostalo mogla je da priušti tek sobu u ovom hotelu, u kojoj je i umrla 1932. godine.

Tokom decenija, mnoge devojke nisu uspele da naprave karijeru koja bi ih odvela u bolji život, nisu se udale, a na tržištu rada pozicionirale su se taman toliko da sebi mogu da priušte usedelički život u sobi Barbizona.

Iako se njihov broj vremenom smanjuje, neke od njih i danas koriste svoje sobe, uprkos promenama vlasnika, namena i brojnim adaptacijama i renoviranjima zgrade koja se nalazi na najekskluzivnijoj lokaciji u Njujorku, mnogi bi rekli i na svetu.