
Haljina od najfinije crne čipke
Pozivnica. Lepo piše budite tu i tu u to i to vreme. Događaj je „black tye”, u prevodu da obučem večernju haljinu . Ajao!
Moje najbolje drugarice i ja delimo jednu haljinu od najfinije crne čipke u obliku sirene, sa dugačkim šlepom koji ide za tobom dok hodaš.
Ta haljina obično služi da je probamo i nosimo po kući kad se ne osećamo baš najbolje i kad je u našim životima „crying time”, da se nasmejemo i oraspoložimo.
Haljina je kupljena za jednu srpsko-jevrejsku svadbu u Filadelfiji i u njoj je odigrano jedno ponosno užičko kolo koje je uvežbano odsvirao jazz orkestar sastavljen od desetak Afroamerikanaca.
Ovu haljinu možete da obučete ako vas pozovu da se slikate za naslovnu stranu Voga (letnje i/ili zimsko izdanje), u slučajevima da vas pozove pokojna engleska kraljica Elizabeta , za crno-beli bal Crvenog krsta u Monaku ili eventualno norveška kraljica ako bude priređivala neku značajniju proslavu.
Probala sam haljinu, deca se valjaju od smeha, odmahujući rukama i izgovarajući „grindž”, ali vide da se divim sama sebi u ogledalu i odustaju od protivljenja i negodovanja.
Meni prolaze kroz glavu sećanja na osobe koje bih volela da me vide – em u haljini, em da sam pozvana.
Setih se momka iz prvog srednje koji me je ostavio, pa sam godinama razmišljala – samo da me je video ovako ili onako. Možda onaj ili ovaj, onako ili ovako… ona ili ova.
Prolazile su mi slike kroz glavu. Priznajem, smejuljila sam se misleći ove misli i onda shvatih…
Pozvana sam ja, a ne oni!
Misleći sve ove misli, zamalo da mi izgori proja, i ja se setih reči moje baka Seje: Stoj Stojo, peci se projo, neću te vaditi makar izgorela…
Deca su mi na ručku sva na gomili, plus jedan momak i jedan kandidat za momka, a na meniju pijani šaran i spasena proja.
Pomozi, Svemogući, da bi ova deca ovoga veka porasla za sinovstvo Božije.
Za tvoju slavu i hvala. Amin.