Zimsko dete: šta god mislili da jeste – uvek ste više od toga

Kažu da deca koja su rođena u zimu najviše vole sneg i zimske čarolije. Možda je to razlog moje strasti prema skijanju. Ove godine uživam na snegu i suncu gledajući kako napreduje moje najmlađe, takođe „zimsko dete”, na prvim časovima skijanja.

Nakon nedelju dana ozarena je i srećna. Završilo se polaganje. Svečana dodela diploma i medalja, pravi mali spektakl, gde instruktori rečima hvale i podrške bodre klince. Uspeli su na jednoj stepenici života…

Upravo me ovaj događaj vratio u vreme mojih prvih skijaških koraka. Imala sam nepunih šest godina kada me je učitelj skijanja zamalo „ubio”. Ne, nije me zamalo ubio fizički, već me je ubio rečima. Hladnim, ledenim i teškim, bez ijedne trunke empatije!

Sve je moguće

U grupi od dvadeset mališana, jedino je mene javno proglasio „nesposobnom” za početni kurs skijanja. Toga dana jedino ja nisam dobila diplomu i medalju. Kolike su samo velike bile moje suze i tuga pregolema. Sramota što sam nesposobna, stid pred grupom i strah su dobovali po mome srcu. Ni danas ne znam da li je ta hladnokrvnost izrečenog imala veze s tim što je instruktor bio Slovenac ili sa vremenom u kome sam odrastala.

Vreme jedne i jedinstvene istine, vreme u kome nije bilo sve moguće i vreme gde se jedino javno mogao voleti Tito! Tek nekako, zahvaljujući ogromnoj podršci mojih roditelja, antikomunističkim genima, bosanskoj tvrdoglavosti i crnogorskom junačenju, dvanaestak godina kasnije, ja dogurah do nivoa ski-eksperta i instruktora skijanja. Ipak, nakon pokušaja ubistva bez predumišljaja, dokazah jednu od teorija neuronauka – ukoliko nešto želiš iskreno iz srca, Univerzum te podržava i sasvim neočekivanim putevima stižeš do cilja.

Šta god mislili da jeste – uvek ste više od toga. Sve je moguće!

Bori se ili beži

Koliko puta, kada je vama bilo važno, niste imali podršku drugih ili dovoljno samopouzdanja da nastavite putem kojim ste pošli? Od kojih ste snova odustali samo zato što je neko mislio drugačije? Da li su vas nekada „teške izjave” pogurale i ojačale, kako biste upravo dokazali suprotno – da možemo i da poverujemo sebi?

Kažu stručnjaci da sve zavisi od nivoa svesnosti, filtera našega uma, raznoraznih nasleđenih, stečenih i usvojenih programa, kao i plana naše duše. Da je u mom hardveru bio neki drugačiji softver, sigurno bih poverovala ubačenom stranom elementu i zauvek odustala od mog „zimskog deteta”.

Spletom srećnih okolnosti i velikom borbom, neprijatelj je bitku izgubio nakon jedne decenije. Međutim, ceo slučaj nikada nije zaboravljen u glavi malog „zimskog deteta”. Program je prepoznat – bori se ili beži. Da li se uopšte ovde radilo o nekom neprijatelju ili su baš takve situacije bile deo odrastanja i jačanja ličnosti? Kako je odrastanje odmicalo, ponavljale su se slične situacije gde su stid, strah i suze ponovo opominjali da se približava nepodržavajuća programska šema. I „zimsko dete” je bežalo u toplu sobu ili se branilo pokazivanjem ledenih granica, jer tada nije znalo da će se programska šema ponavljati dok god ne nađe ljubavi u sebi i prema sebi.

Dok god ne smogne snage da ugasi program, hrabro poveruje svom srcu i tako otopi svu hladnoću i zimu.

I tako i bi!

Posmatrajući sa ove vremenske distance, utisak mi je da nekako brzo i nespretno odrastamo. A onda se postavi pitanje o kojem nismo kao mlađi razmišjali – da li mi vladamo programima ili programi vladaju nama? Tek kada osvestimo na koje dugme se palimo, tek tada možemo i odlučiti da li želimo baš to dugme da ugasimo. Ukoliko nam više ne koristi, možemo da isprogramiramo nove, humanije programe i po novoj programskoj šemi započnemo ono što želimo.

Napredovanje iz radosti

Vreme u kome živimo je definitivno drugačije. Nekada je bilo sramno voleti sebe više nego Tita ili otadžbinu. Danas je važno voleti sebe, kako bismo mogli da volimo i druge. Došlo je vreme gde više nije tajna da su podrška, ljubav i saosećanje neophodni za život dostojan čoveka. Ubi me prejaka reč! Da sam kao mala mogla da odaberem način moga „kaljenja”, svakako bih drugačije savetovala ski-pedagoga. Rekla bih mu da istina, kakva god da je, uz pažljivo odabrane i podržavajuće reči može imati višestruko motivacioni efekat.

Možda bi baš diploma za trud i želju (iako nisam pokazala neko fizičko umeće), podržala malo „zimsko dete” da svake naredne godine napreduje iz radosti, a ne iz borbe, dokazivanja i nezaboravljenog grča u stomaku.

Predmet – negovanje ljubavi

Zaista ne poznajem nikoga ko je umro od prevelike količine ljubavi i pažnje. Naprotiv, da se ja pitam, uvela bih tokom celoživotnog školovanja obavezan predmet „negovanje ljubavi kroz odnose koje gradimo”. Pogotovo kada smo na bilo koji način primer najmlađima. Evo, da počnemo, recimo, od govora kojim se (ne) razlikujemo od životinja.

Koje reči i kako koristimo? Ubijamo li prejakim rečima ili se povezujemo odabranim? Kako rado, lako i OSEĆAJNO kažemo malom detetu mili, dušo, draga, pile, ljubavi… I onda odjednom sve to nestane. Gde su nestala sva ta preslatka i mila deca, koja smo upravo bili mi? Zamislite da direktoru koji na vas viče, sasvim smireno kažete: „Mili kolega, slobodno smanjite ton…” Ili, recimo, šalterskoj službenici koja vas ne konstatuje, nežnim glasom kažete: „Dušo draga možeš li začas pogledati…”

Znam, vi to ne osećate, zašto biste prevaspitavali druge, ne želite da fejkujete, bla, bla,bla…

A zašto ne bismo probali, makar na jedan dan, da SVI budemo ljubazni i nežni jedni prema drugima, da učinimo tu malu stvar i upotrebimo govor i naša osećanja najbolje što možemo.

Prenu me iz razmišljanja preljubazna konobarica na ski-stazi. „Draga”, reče, „moram da naplatim, izvini što te prekidam, vidim da si se zamislila”. Ma lutko lepa, ne prekidaš, naprotiv.

Taman da uhvatim poslednju žicu ovog sunčanog zimskog dana i lagano provozam „svoje dete” u sebi.

Zaslužilo je, iako više nije zimsko, zar ne?