Privlačnosti – nije stvar u lepoti, nego u poštovanju sebe

Više mogućnosti da nekoga privuče ima onaj ko je siguran u sebe, dostupan, prijatan, neopterećen time šta će se dogoditi. Biće šta će biti

Sigurno se dešavalo u vašoj okolini, ako ne i vama, da se neko poziva na manjak sreće u životu. To se najčešće odnosi na emocionalne kontakte, veze, odnose. Žale se i muškarci i žene, pozivaju i prozivaju zlu sudbinu, nepravdu, sreću koja ih nije ni posetila, a kamoli pomogla. Čujemo i rečenice tipa „nije imala sreće”, ili „baš je nešto sreća neće” i da ne nabrajam.

Naravno, ovo možete slobodno da stavite i u muški rod.

Trka od puberteta

Ne bih sad o sreći kao filozofskom pojmu, niti psihološkom osećanju, pre bih o fenomenu doživljaja (ne)sreće u onom tananom delu koji se zove partnerski odnos.

Pitanje sreće počinje vrlo rano, kada mislimo o ovome, tamo negde u pubertetu već se javlja pojam o tome kako tamo neko drugi ima više sreće: bolje izgleda, atraktivniji je, vrte se oko te osobe svi, da ne kažem cela škola.

Doduše, nekada je to bila i ulica, dok je bila sigurno mesto za okupljanje mladih. I stvarno.

Neki i neke bili su zvezde svojih okruženja, a da nisu ulagali apsolutno nikakav napor. Pa onda, šta je to drugo nego sreća? Hm, da li? Mnogi sasvim mladi imali su i ono nešto što ih čini neodoljivim. Nije to bila lepota, stas ili glas, već „ono” što nema ime. Istini za volju, među njima je bilo onih koji su bili svesni svoje privlačnosti, ali i onih koji nisu. Upravo je ta grupa bila vrlo privlačna. Nesvesni svoje privlačnosti, a često nesigurni u sebe, nisu tome pridavali značaja. Zbog toga se dešavalo i da ostanu sami. Vršnjaci su ih smatrali umišljenim i nedodirljivim. Sličan odnos su imali i prema školskim zvezdama, pa do dana današnjeg nije jasno kako su te zvezde ostajale same.

Mnogi sasvim mladi su imali i ono nešto što ih čini neodoljivim. Nije to bila lepota, stas ili glas, već „ono” što nema ime

Ulaskom u nešto zrelije, srednjoškolsko doba, ova grupa mladih, neosporno atraktivnih, dobija još veću težinu. To je u redu, ali šta je sa onima koji su njihovi najbolji drugovi ili drugarice, a koji pored njih ostaju potpuno nevidljivi? Ta nevidljivost često bude velika prepreka za nastavak druženja. Zaista je teško biti u stalnoj senci nekoga ko je atraktivniji.

A problema nema

Ovakva raspodela, nazovimo to sreće, umnogome oblikuje odnos prema sebi, ali i prema okolini. Oni naviknuti da privlače pažnju, mogu to da prihvate kao nešto što je normalno, ne prave od toga veliku stvar i ne ističu to kao svoju najveću vrlinu. Drugi, pak, od toga prave kapital. Nažalost, ta vrsta kapitala je najpotrošnija, te se nađu u godinama kada to više nije presudno, ali je njima i dalje od životnog značaja. Odatle tolika navala na različite intervencije podmlađivanja, zatezanja, punjenja…

Ostaju oni koji nisu privlačili toliku pažnju. Neki od njih, rekla bih zreliji, ne uzimaju kao otežavajuću okolnost da nastave druženje sa dotadašnjim i sadašnjim nosiocima titule najlepše. Dođe im to kao nešto sasvim prirodno. To su, po pravilu, osobe koje su izgradile čvrst stav o sebi zasnovan na tome da su se razvijali u mnogim pravcima i da spoljašnji izgled nije bio najvažnija karika na životnoj lestvici. Među ovima ima i onih čiji izgled je daleko privlačniji od izgleda onih „izvikanih”. Pa gde je onda problem?

Pre svega, nema problema. Svako nosi svoje telo i lice onako kako najbolje ume. Nekada je to napadno, nekada skromno. Jednom sam pročitala da su najlepši oni koji nisu svesni svoje lepote. Ima u tome mnogo istine.

Jednom sam pročitala da su najlepši oni koji nisu svesni svoje lepote. Ima u tome mnogo istine

Važno je i učestvovati i pobediti

Međutim, neki problem može da nastane onda kada osoba ima utisak da je uvek nevidljiva, bez obzira s kim je. Može to da bude drugarica nestvarne lepote, ili neka mnogo manje privlačna od nje. Tek, oni neki kojima smo dali pravo da određuju stepen privlačnosti drugih, uvek nekako nalete na tu drugu. Složićemo se, čini mi se jednoglasno, da to nije baš najprijatnije.

Dakle, nije stvar u lepoti, odeći, koketiranju, nego u poštovanju sebe u celini

Kako to da ja nikada nisam dovoljno privlačna i da se mladići uvek zapute ka mojoj drugarici, ma ko da je ona? Možda odgovor leži baš u tome kako ko nosi svoje telo, koliko mu značaja pridaje, koliko je u nekom psihološkom smislu manje vidljiv: manje je nasmejan, izgleda tmurno i turobno, pogled govori da je rizično prilaziti im, mladi bi rekli da deluje „smoreno”.

Dakle, nije stvar u lepoti, odeći, koketiranju, nego u poštovanju sebe u celini. Više mogućnosti da nekoga privuče ima onaj ko je siguran u sebe, dostupan, prijatan, neopterećen time šta će se dogoditi. Biće šta će biti.

Jeste, važno je učestvovati, ali nije manje važno ni pobediti.