
Onomad, kad je trava bila zelenija
Današnja omladina klanja se raskoši, imaju rđave manire, i ni na koji način ne uvažavaju autoritete, ne pokazuju poštovanje prema starijima, besposliče i neprestano spletkare. Sve vreme se svađaju s roditeljima, neprestano se upliću u razgovore i privlače na sebe pažnju, halapljivi su i tiranišu svoje učitelje.
Da li biste se složili sa ovim? E, pa ovo je Sokrat, 380. p.n.e.
Ovako bi nekako zvučali i danas kada bismo govorili o situaciji u društvu, među mladima, onim generacijama koje ne poznajemo dovoljno. I kako koja generacija stari, tako ove jadikovke sve više liče jedna na drugu.
E, nekada je bilo… pa sad slobodno izređajte šta je nekada bilo, a sada više nije. Da li je ili nije tačno – ali šta ćemo s tim?!
Nešto ostaje slično, a to su razvojni fenomeni kod mladih, i na to moramo da pristanemo. Manje ili više dobrovoljno, ali moramo.
Liker spremljen kod kuće
Nije tajna da stariji ljudi nekako idealizuju svoju mladost. U njihovo vreme je čak i trava bila zelenija. Pominje se tu mnogo toga: (ne)vaspitanje, maniri, edukovanost, radoznalost, putovanja umesto partijanja, krišom popušena cigareta umesto duvanja, likeri spremljeni u kuhinjama umesto uvoznih pića, sok od maline, a može i boza umesto gaziranih sokova. Pa tako redom.
Odeća je bila prikladnija, dostojanstvenija, znalo se ko je muško, a ko žensko, u pozorište, a kamoli na svadbe, nije se išlo u patikama! Pocepane farmerke bile su čista sramota, i bolje da ih niste imali nego da su pocepane. A ako i jesu, onda da su lepo ušivene. Šminka je bila rezervisana za veče, makar to bio park u kome ste se prvi put poljubili. U školu sa šminkom? Taman posla! A tek sa bretelama, ili kratkim pantalonama, ili ne daj bože japankama, to je bilo nezamislivo. Farbanje kose u dugine boje nije viđano ni u filmovima. Doduše, možda u SF filmovima, ali ko bi se toga sećao.

Kad je sve bilo drugačije
Uspomene su najčešće obojene sentimentima, onim lepim, ali i onim manje lepim. Sve je bilo drugačije, čini se primerenije nama. U svakom slučaju, ovo sada teško prepoznajemo i teško se u to sasvim uklapamo. Deca nas motivišu, inspirišu, ali trava je ipak bila zelenija, nebo plavlje onomad. To onomad je za svakog od nas drugačijeg značenja. Nekad je vezano za našu najraniju mladost, nekad za burno vreme adolescencije, nekad za vreme pre i posle venčanja, nekad za period sankcija, kovida. Uvek je vezano za neko vreme pre koga stoji prefiks „pre”.
Kakve su bile stvari i kakva je bila situacija, ipak najbolje ilustruju albumi sa fotografijama, pod uslovom da smo ih sačuvali. Nekada su se fotografije čuvale u albumima, nekada u kutijama od cipela ili muških košulja. Kada se ljudi nađu u situacijama izbeglištva ili drugih velikih katastrofa, obično ponesu bar poneku fotografiju. Dokaz da su postojali i uspomena na onomad.

Sadašnjost je sutrašnje onomad
Koliko je odnos prema prošlom vremenu važan, najbolje svedoče i pesme koje rado slušamo. Recimo Toma Džonsa i Zelenu travu moga doma ili Džona Lenona i Juče. Da ne govorim o onima koji govore o tome šta je trebalo ili nije trebalo da uradimo da bi u našim životima nešto bilo bolje. E, da nam je ova pamet, a one godine.
Nekako mi se čini najtežim kada ovim počnemo da opterećujemo svoje naslednike. Kako je u naše vreme bilo to i to, tako i tako, pa se onda oni umuse, nekad i naljute, nekad počnu da diskutuju, iznose argumente, braneći i pravdajući svoju sadašnjost. Pri tome, nisu svesni da je i ta sadašnjost sutrašnje onomad.

Pa tako generacijama. Neke stvari se promene, neke ne, i život ide dalje, i dalje, i dalje. Onomad ulazi u istoriju, pa i u praistoriju, vlada sadašnjost, a svi se nadamo boljoj budućnosti. U tome smo bar jedinstveni.