Mirjana Bobić Mojsilović

Ludilo

Teško ubistvo koje se pre neki dan dogodilo u okolini Kragujevca, kada je čovek iskasapio svoju ženu i ostavio je na livadi, posle čega je pokušao da sam sebi presudi, samo je još jedan u nizu monstruoznih zločina koji se događaju kod nas. Ne samo da je stravično to što je još jedna žena žrtva bolesnog manijaka, nego dodatno boli činjenica da je nesrećna žena nekoliko puta prijavljivala bivšeg muža za nasilje.

Novine danas pišu da je nesrećnica odbila „Sigurnu kuću”, kao i da je policija znala da joj čovek preti. Bila mu je izrečena hitna zabrana prilaska žrtvi, ali poenta je da zabrana prilaska skoro nikada nije sprečila nasilnika da izvrši svoj bolesni naum, bez obzira da li se radi o maltretiranju, fizičkom nasilju ili ovakvom krvavom piru. Iako je institucija „Sigurne kuće” spasila živote mnogih nesrećnih žena i njihove dece, pomišljam kako nešto u našem kolektivnom odnosu prema žrtvama nasilja nije u redu.

Ovaj, kao i mnogi drugi slični slučajevi pre ovoga, govore ne samo da su u ovoj našoj divljini žene zaista najlakša meta, i ne samo da je nasilje u svakom obliku ovde opasno raširilo svoja krila, nego da se, kao model ponašanja, decenijama unazad normalizuje neka vrsta pristajanja na prisilu – ako policija ne može da reaguje ničim, osim papirom na kome piše da mu je zabranjeno da prilazi žrtvi koja ga se plaši, šta ostaje žrtvi nego da se nada da se pretnje, ipak, neće ostvariti?

Statistika je strašna i neumoljiva – od 2011. do 2023. u Srbiji je ubijeno 406 žena! Prošle godine bilo je devetnaest slučajeva femicida, a ove godine samo u prva tri meseca ubijeno je pet žena! Najčešće ih ubijaju emotivni partneri, a ponekad i sinovi. Sva istraživanja govore da je ženama najopasnije u sopstvenim kućama, a da je toksična ljubomora glavni uzrok ovog stravičnog pomora. Ludilo se, izgleda, širi.

Zar ne bi bilo daleko logičnije i delotvornije u „sigurne” kuće, u zatvore i ludnice, stavljati nasilnike, i one koji nasiljem prete, kako na kraju ne bi bilo krvi, i užasa, i ubistava, i nasilja?

Paradoks i leži u tome što se iz života, sa ulica, iz brakova sklanjaju žrtve, dok nasilnici, manijaci i psihopate slobodno hodaju među nama.