Vizual za kolumnu Mirjane Bobić Mojsilović

Bruka

Jedan društveni fenomen, nekada nepojmljiv među civilizovanim ljudima, sve više uzima maha, ali je neobično da se skoro niko nije na to osvrnuo.

Naime, u poslednjih nekoliko godina, sve u paketu sa takozvanom „osvetničkom pornografijom” koja je postala neka vrsta „norme” na estradno-političkom nebu, jedna pojava, upravo zbog svoje paradoksalnosti zaslužuje pažnju.

Savremeni muškarci „u najboljim godinama”, željni medijske pažnje, sve češće su spremni, ničim izazvani, da javno prozivaju žene s kojima su nešto imali. To „nešto” najčešće je bio neki seks, što se naravno nikoga ne bi ni ticalo sve dok „delija” ne počne javno da pokazuje prstom na nju. Vidite, taj prostakluk i džukeraj ima za cilj da „obruka” ženu, ali u stvari, i na kraju krajeva, on samo govori o jadu i moralnoj bedi muškarca koji se takvog kamena laća.

Jer, upirući prstom na ženu s kojom je „bio”, i pokušavajući da je javno obruka i ponizi, on nema dovoljno mozga da razume da time, u stvari, najviše sebe ponižava.

Šta god da iznese u javnost o ženi s kojom je bio, takav muškarac ni ne shvata da njegova želja da je obruka proističe iz njegovog dubokog intimnog uverenja da je on sam – bruka i sramota, te da žena koja se i na trenutak zalepila za njega, zaslužuje sve najgore.

Svako ko na bukvalnom ili simboličkom trgu pokazuje prstom na neku ženu i urla „bio sam s njom”, u stvari nesvesno poručuje – „pogledajte kakav sam ja jadnik, ne mogu da verujem da je bila sa mnom”. „I, to što je bila sa mnom, neka joj bude najveća kazna!”

Svet bez džentlmena je svet u kome ne samo da se ne poštuju žene, nego je to svet u kome se u suštini ne poštuje ni sam život.

Pornografija stvarnosti na kraju je stigla i do pornografskog diskursa medijske scene – samo širenjem „intimnog veša” na konopcu javnosti, danas se pravi prečica na putu kratkoročne vorholovske slave.

Ipak, poznato je da svako preterivanje vodi u gađenje.

U moru prljavština svih vrsta, kojima smo obasipani svakoga dana, intimni „prljavi veš” u ličnoj propagandi više ne može da bude nikakav trijumf, osim trijumf ličnog besmisla.