evrovizija

Evrovizija – modni spomenik jednom vremenu

Priredbu u životu drže generacije rođene 60-ih,70-ih i ranih 80-ih, sa željom da im ova tradicija da iluziju produženog detinjstva, i čini se da je zato ova manifestacija s vremenom dobila i tako detinjast vizuelni identitet

Za mnoge od nas Evrovizija je sećanje na neka jednostavnija vremena našeg detinjstva. Jedan dan u maju, kada su se porodice širom kontinenta okupljale da slave uz pesmu, bezazleno komentarisanje i neretko strasno navijanje. Ideal Evrope u kakvoj želimo da živimo – prostor na kome ljudi više neće ratovati oružjem, već se nadmetati muzikom i originalnošću.

Danas je evrovizijsko takmičenje postalo nešto sasvim drugačije. Evropske vrednosti su se s vremenom menjale, a oni koji su ostali verni ovom takmičenju, matične porodice zamenili su zabavnim grupama prijatelja okupljenih baš za ovu priliku. Pesme više nisu cilj takmičenja, već sakrivene poruke, usiljena originalnost i beskrajan defile trikoa sa raznim oblicima čipke i glitera, praćenih plesnim grupama u futuristički stilizovanim kombinezonima.

Evroviziju u životu drže baš generacije rođene šezdesetih, sedamdesetih i ranih osamdesetih, sa željom da im ova tradicija da iluziju produženog detinjstva, i čini se da je zato ova manifestacija s vremenom dobila i tako detinjast vizuelni identitet. A kako je sve počelo?

Sedam zemalja takmičara

Organizovanje Eurosonga proizašlo je iz želje da se u godinama nakon Drugog svetskog rata promoviše saradnja evropskih zemalja u okviru prekogranične televizijske produkcije, što je dovelo do osnivanja Evropske radiodifuzne unije (EBU) 1950. godine.

Pesme više nisu cilj takmičenja, već sakrivene poruke, usiljena originalnost i beskrajan defile trikoa sa raznim oblicima čipke i glitera, praćenih plesnim grupama u futuristički stilizovanim kombinezonima

Prvi izvođači Eurosonga izašli su na pozornicu 1956. godine, ne ostavljajući mnogo vremena da moda pedesetih poseje svoje seme na ovom takmičenju.

Na početnom takmičenju učestvovalo je svega sedam zemalja i jedini put je tada bilo moguće da jedna zemlja pošalje i po nekoliko učesnika.

Prva pobednica takmičenja, Lis Asija, nastupila je u svečanoj crnoj haljini, dostojnoj nastupa šlager pevača toga vremena. Slične autfite imali su i ostali izvođači – muškarci sa leptir-mašnama i žene u svedenim, elegantnim haljinama.

Šezdesetih i sedamdesetih, zlatnih godina takmičenja, stvari su počele da se zakuvavaju. Nastupala je generacija bebi-bumera, koja je živela za ideal promene sveta, pa ujedno i takmičenja ovog tipa. Sve je postalo šarenije, svake godine granice su se sve više pomerale, a pesme sa ovog takmičenja postajale su hitovi koji su se slušali tokom narednih godina.

Eksplozija boja i šljokica

Kada je 1967. Sendi Šo, britanska predstavnica, nastupila bosa u mini-haljini (prizor koji bi na današnjem Eurosongu ostao neprimećen), bilo je jasno da je ova manifestacija zauzela poziciju lagane provokacije. Ovo će otvoriti vrata za čitavu dekadu sedamdesetih.

Ono što je bila sporedna modna linija na takmičenju, postaće dominantna u deceniji koja je usledila. Ovde, naravno, govorimo o lepršavim pantalonama, kombinezonima i cipelama na platformu, dok su boje i šljokice eksplodirale na sve strane.

Ova ljubav prema bogatstvu boja i sjaja, koja je stigla sa neobičnom reinterpretacijom glam-roka, nikada više neće napustiti ovo takmičenje.

Kada je 1967. Sendi Šo, britanska predstavnica, nastupila bosa u mini-haljini (prizor koji bi na današnjem Eurosongu ostao neprimećen), bilo je jasno da je ova manifestacija zauzela poziciju lagane provokacije

Tapiranje, spandeks, grejači za noge

Tokom osamdesetih, sve karakteristike stila na koje su modni kritičari podizali obrve, stigle su na Eurosong u dodatno pojačanom izdanju. Govorimo o tapiranim kosama, spandeksu, čipkastim košuljama, iscepanom džinsu, grejačima za noge, neonskim bojama, kosi sa repovima i naramenicama, naramenicama, naramenicama. Do ove dekade konvencije su napuštene, a modne kreacije su postale zanimljive, najblaže rečeno.

Od tada pa do današnjih dana, može se reći da je dodir ovog takmičenja sa realnim modnim tokovima i trendovima zapravo postajao sporadičan. Evrovizijski učesnici i publika izgradili su svoj svet, koji je sve bliži nekoj formi scenskog kostima nego realnom dodiru sa aktuelnim dešavanjima u svetu mode.

Povremeno se pojavi poneki dah stila i elegancije, ali u sadašnjem poretku takve pojave više deluju anahrono i kao da ne pripadaju čitavom scenskom vatrometu u nedelji Eurosonga.

Ono što je novo vreme donelo, svakako je povezanost izvođača i tehnologije. Poslednjih godina bilo je nekoliko atraktivnih primera ovakve saradnje

Ono što je novo vreme donelo, svakako je povezanost izvođača i tehnologije. Poslednjih godina bilo je nekoliko atraktivnih primera ovakve sradanje.

Nakon godine pauze zbog kovida, prve od osnivanja 1956, takmičenje se vratilo. Ipak, kao da se, što se nikada ranije dogodilo, oseća zamor. Za organizatore je svakako bio neverovatan napor da se ovakvo takmičenje održi u uslovima pojačane zdravstvene i bezbednosne kontrole, ali i zemlje učesnice su sa minimumom zalaganja poslale pesme koje ili liče jedna na drugu ili na neke prethodne.

Na kraju, ostaje pitanje da li se i Evrovizija umorila i izgubila entuzijazam, kao i Evropa koja ju je kreirala na kraju najoptimističnije decenije dvadesetog veka?