Da li ljutina utiče na dugovečnost, insulinsku rezistenciju i druge bolesti

Zbog toga što je ljuta hrana korisna za zdravlje, možda je logično da urnebes salata, ajvar, uštipci, mućkalica, pečena paprika, gurmanska pljeskavica i ljute kobasice budu što češće na našoj trpezi

Uvek mi je bilo čudno što na ljutinu ne reagujemo čulom ukusa već receptorima za bol, tzv. nocireceptorima, tačnije nekom vrstom termoreceptora, jer u slučaju ljutog osećamo da nas nešto peče, odnosno da gorimo.

Zbog toga organizam reaguje preznojavanjem, srce počine jače da lupa, lice se zarumeni, a nekome pođu i suze. Činjenica je da ne dovode sve vrste ljute hrane do iste reakcije. Tačnije, to zavisi od količine osnovnog sastojka, odnosno od količine kapsaicina (glavni sastojak ljutih paprika) i piperina (glavni sastojak bibera). Tako, ljuta paprika dovodi do pečenja u ustima, a biber, vasabi ili senf – u nosu.

Smatra se da se biber od pamtiveka koristi kao začin, jer se verovalo u antimikrobna svojstva piperina

Ljuto – popularnije na južnoj polulopti

Da bi gradirali ljutinu ljudi su izmislili Skovil skalu, odnosno jedinicu od 1 skovila koja predstavlja najmanje razblaženje ljutine koje čovek može da oseti. Tako, paprika koja nije ljuta ima 0 skovila, tabasko sos između 1200 i 2400, a dve najljuće paprike (Carolina Reaper i Trinidad Moruga Scoropion) između 1,6 i 2 miliona, dok biber-sprej ima 6 miliona skovila, ali se on na sreću ne jede, već služi za samoodbranu.

Pošto se ljutina koristi kao oružje, nije baš najjasnije zašto neki toliko vole ljuto. Smatra se da se biber od pamtiveka koristi kao začin, jer se verovalo u antimikrobna svojstva piperina. Takođe, verovatno je ljut ukus popularniji na južnoj polulopti jer tu raste najveći broj papričica, a kultura spremanja ljutih jela je znatno razvijenija, pa se tako ni meksička, ni tajlandska, ali ni veliki broj afričkih i azijskih kuhinja ne mogu zamisliti bez ljutog.

Jedinica od 1 skovila predstavlja najmanje razblaženje ljutine koje čovek može da oseti

I naša kuhinja ima mnogo jela koja su ljuta, a ljute papričice su mnogima sastavni deo obroka. Ipak, izgleda kao da gubimo kulinarsku bitku, jer sve manje ljudi jede ljuto, što meni kao zagriženom ljubitelju ljutog izgleda kao izneveravanje tradicije.

Tu dolazimo do genetske teorije, koja kaže da su neki narodi otporniji na ljuto. Druga teorija kaže da svi mogu da budu otporni ako vežbaju da jedu ljuto, jer s vremenom postaju znatno otporniji.

Izgleda da niko nije otporan na ljuto, već da samo neki lakše podnose bol, odnosno može se reći da u njemu uživaju. Najbolje poređenje koje sam čuo je da je ljutina kao rolerkoster – na kraju osetite zadovoljstvo, iako je na početku neprijatno.

I naša kuhinja ima mnogo jela koja su ljuta, a ljute papričice su mnogima sastavni deo obroka

Zadovoljstvo na kraju

Konačno, medicinska istraživanja su pokazala da ljutina utiče na dužinu života. Ipak, to nije lako dokazati, jer nijedna studija nije rađena prospektivno, već su podaci u vezi sa ishranom velikog broja ljudi analizirani retrospektivno. Tako je istraživanje objavljeno u Britanskom medicinskom žurnalu (2015), rađeno na pola miliona Kineza, pokazalo da je smrtnost kod onih koji su jeli ljuto bila 14 odsto manja, što su potvrdili i Amerikanci dve godine kasnije, proučavajući navike u ishrani 16.000 ljudi. Manjkavost obe studije je u tome što se ne zna tačno koja su jela ljudi jeli i u kojoj količini, jer su svi podaci dobijeni samoprijavljivanjem.

Pored toga, nisu mogli da budu razmatrani drugi aspekti zdravlja posmatrane populacije, pa sve treba uzeti sa rezervom. Ipak, mnogi veruju da je ljutina značajnija nego što se misli, jer postoje radovi koji ukazuju da kapasaicin može da utiče i na insulinsku rezistenciju, ali i da deluje antikancerogeno, jer sprečava stvaranje novih krvnih sudova (neoangiogenezu) koji su neophodni za rast tumora, kao i da direktno deluje na smrt tumorskih ćelija.

Ljutina je kao rolerkoster na čijem kraju osetite zadovoljstvo, iako je na početku neprijatno

No heat no eat

Otkriveno je i da ljudi koji jedu ljuto manje sole, pa samim tim imaju manje problema sa krvnim pritiskom i drugim kardiovaskularnim problemima. Jednostavno, ljutina daje glavnu notu jelu i dominira. Još uvek se sećam časova kuvanja na Tajlandu kada je polaznica pitala da li ima jela u koje se ne stavljaju čili papričice, a glavni kuvar pokazao papričicu veličine nokta koja se stavlja čak i u hranu za bebe. Možda je to i preterivanje, ali svakako pokazuje da tradicija diktira i ukus današnje kuhinje. Zbog toga je možda logično da urnebes salata, ajvar, uštipci, mućkalica, pečena paprika, gurmanska pljeskavica i razne kobasice budu što češće na našoj trpezi.

A ja kao zagriženi obožavalac ljutog mogu samo da ponovim staru meksičku mudrost: No heat, no eat.