Majka i ćerka razgovaraju u poverenju na kauču u u kući

Šta zapravo znači – razgovarajte sa detetom?

Strašan događaj koji je potresao celu Srbiju jedan je od nemilih povoda da se svaki roditelj zamisli – kako komunicira s detetom, šta mu nudi kao sopstveni model ponašanja koje dete, prirodno, imitira, koliku težinu imaju roditeljske reči, a koliku ćutanje.

Razgovarati s detetom je uputstvo koje se sada najčešće čuje. Znači da kada ste s detetom ne gledate u ono što kuvate, imejl poštu, internet, nastavljate priču sa drugaricom, ne kupujete u radnji, ne pričate kako vam je danas bilo baš teško, ne raspravljate se s partnerom ili komšijom, ne svađate se s televizorom, za stolom ne zurite netremice u društvene mreže, zajednički obrok ne postaje zajedničko, a pojedinačno gledanje u telefon ili pravljenje selfija, ne…

Dijalog umesto pridike

Kako ćete razgovarati s detetom zavisi od uzrasta deteta. Često i od naše roditeljske zrelosti. Opšte uputstvo jeste da je razgovor dijalog, a ne monolog, naročito ne držanje onoga što zovemo pridika. Pridika je kada dete uradi nešto o čemu ste razgovarali po stoti put. Ali, tada je takođe potrebno stoti put objasniti zbog čega se to ne radi. Govorim o maloj deci.

Možete da vičete, ali vrlo brzo nauče da vas stave na mute, pa imate sliku, nemate ton. Ili razrogače oči, ne zbog vike nego zbog čuđenja šta vam je. Malo dete ima svoje male teme. Njima su velike. Neka vam ispriča kako je bilo u vrtiću, šta je ko radio, da li je bila salata od kupusa ili krastavca, ili ono bljak jelo koje ne voli. Šta je novo naučilo, zbog čega najbolja drugarica danas nije došla, kod koga će na rođendan. Reći ćete – mala stvar. Za vas da, za dete – velika. Neka priča, neka govori o radostima, brigama, tugovanju. Ne stavljajte ove imenice u deminutive – nisu to brigice, strahići, to je ono što čini unutrašnji sadržaj vašeg deteta. Pokušajte, prilagođeno njegovom uzrastu i rečniku, da mu objasnite nešto što ne razume, odgovorite na pitanja. Ne pritiskajte ga da priča kad mu nije do priče.

Dajte detetu i za pravo

Deca u pubertetu posebno su osetljiva. Buntovna, vazda ljuta, uvek u pravu, sveznajuća. Znam da to može da iritira roditelja, ali to je način na koji pokušavaju da se odvoje od svojih roditelja i postanu zasebne ličnosti. Verovali ili ne! Oni pričaju uvek u nedoba, hoću reći kada ste usred nečega. Ostavite sve, ama baš sve, i sedite. Neka to traje pet, deset minuta, uvek je dragoceno. Pričaće, kad hoće, ko ih je naljutio, u koga su se zaljubili, ko im se „nabacuje”, koju muziku vole, ma kako je vi ne voleli, ko je štreber, a ko je cool lik, jer ništa ne uči i baš ga briga. Ogovaraće nastavnike, ali im ne dajte za pravo, čak i ako su u pravu. Nastavnik je autoritet, baš kao i vi, na koje imaju pregršt primedbi. Ne smemo da dopuštamo da se o nastavnicima priča neadekvatno. Nemojte pred njima negativno komentarisati porodičnu situaciju, politiku, druge ljude.

To vi, roditelji, uradite između sebe. Dajte detetu u pubertetu nekada i za pravo, jer neke stvari, istini za volju, zna bolje od nas. Oslušnite njihove strahove i nade, i nemojte da im se podsmevate. Ne tražite od njih da budu stariji nego što jesu.

Osluškujte svaki šum u adolescentovoj duši

Mladi u adolescentnom uzrastu imaju vihor, vrtlog, cunami u glavi. Čas su sjajni, čas besni, čas divni i saradljivi, čas nemogući. Taman vi stignete do jednog njihovog stanja, oni su već u drugom. Pratite njihove oscilacije, kolebanja, zebnje, sumnje u njih same, ideje veličine ili ništavosti. Tu ste za njih kada žele da pričaju. Oni počinju, vi ste uvek pratnja. Ponavljam, osluškujte svaki šum u adolescentovoj duši. Sve što odstupa od uobičajenog, zahteva veću pažnju, pa i traženje pomoći.

Kada vidite dete da stiže iz vrtića ili iz škole, prvo pitanje ne treba da bude – jesi li bio dobar, šta si dobio na pismenom? Prvo pitanje je – kako si, dete moje? Ima li šta novo? Pa se setite priče od juče i proverite kako je taj neko o kome je dete pričalo, šta se dešavalo kada je dete ušlo u ustanovu, da li je gladno. Ocene, nepojedena užina i sve ostale stvari su manje važne. Podelite s detetom i neku zgodu iz vašeg dana. Nemojte baš onu kada ste hteli da polomite trolu na tramvaju, ili da iščupate tablice nepropisno parkiranom vozaču. Deca sve osećaju. Imaju hiljadu nevidljivih antena, a žmirkaju okicama tako naivno, rekli bismo da su anđeli.

Negujte njihovu saosećajnost za ostale

Pre i iznad svega, postavljajte granice od malih nogu. U adolescenciji je kasno. Negujte dijalog, uzajamno uvažavanje, veštinu slušanja i nenasilnog govora, izbegavajte batine, nemojte da mudrujete, budite parlamentarni, tolerantni na različitost, učite ih ponašanju na ulici, školi, za stolom, na rođendanu. Učite ih tako što će vaše ponašanje i rečnik biti primereni. Ne možemo dete da učimo šta valja, a da mi ne poštujemo ono za šta se pred njim zalažemo. Negujte njihovu saosećajnost za ostale, pomozite u humanitarnim akcijama koje vrtić ili škola organizuju, podržite dete u takvoj akciji.

Pričajte, osluškujte, slušajte, uvažite, podržite, razumite, volite, ne držite predavanje nego negujte nenasilni dijalog.

Neka dete kad stigne kući čuje – KAKO SI, DETE MOJE?