Proleće nas proba

Proleće nam se šunja. Proba nas. Zasija, pa pobegne. Da vidi ko je izvadio letnju garderobu… ko je potrošio sav kiseli kupus… da li uopšte neko ima kućnu varijantu kiselog kupusa.

Kad sam bila mala, videla sam kod prabake da je njen kiseli kupus roze. Mislila sam da nema ništa tako lepo i otmeno. Uvek sam mislila da je prabaka veća gospođa od ostale rodbine.

Mi smo imali kecelje u osnovnoj školi pa mi je ona uporno heklala kragnice, a mene uporno bilo sramota da ih nosim.

Milica Prole, ledenoplave oči, visoka 180 cm. Kuća joj je mirisala na pečenu kafu. Rađala je decu na vreme, pa je dočekala i mene i moju decu. Mlela do kraja kafu u ručnom mlinu, u stolici na zelenom travnjaku, dok se guske lenjo gegaju oko nje. Lovački psi laju ka poljani, čekajući lovce da ih povedu.

Trešnja rana pristigla. Mlad sir u kuhinji čeka da dođe podmladak, musav i gladan.

Trčim u kokošinjac da vidim koliko ima jaja. Našla sam i jedno veliko u travi, guskino.

Sećam se konja u štali. Mnogo ljudi u, za petogodišnju mene, velikom dvorištu. Dvorištu koje vodi do njive. Njiva sa pšenicom, malim kukuruzom, vinogradi.

Na moju veliku žalost, nemam više pet godina.

Rana trešnja ponovo stigla. Ne zanima je da li smo spremni ili nismo.

Željna sam trešanja, svake godine podjednako.

Kupila sam četvrt jagnjeta u prodavnici. Domaće, sa sela, nemam. Nemam ni selo. Ostalo u drugoj državi.

Neka sam ja, Milice Prole, i najmanji deo na tebe. Meljem kafu na ručni mlin i žvaćem žvaku.

Johan Sebastijan Bah danas – koncert za klavir.

Gospode – zastupnik moj jesi Ti i utočište.

Neće te zlo dotaći.