Mama

Pre nekoliko dana, ispred moje Pošte srela sam službenicu PTT-a, koja je upravo došla u svoju smenu. Srdačno je raširila ruke – „Divno je da Vas vidim, da mi ulepšate ovaj dan”

„Dan je ionako lep”, rekla sam, „i Vi sijate”.

„Htela sam da Vam kažem da sam mnogo srećna, mojoj majci je upravo odštampana prva knjiga”.

„Stvarno? Divno!” Čestitala sam joj od srca, a dodatno me je dirnulo što je tako lepu vest htela da podeli baš sa mnom. Radovala se kao malo dete.

„Ko joj je objavio knjigu, kad će promocija?”

„Objavili smo joj brat i ja. Rekla sam, ako treba, pozajmićemo pare, ali mami ćemo da objavimo knjigu. Ona ceo život piše poeziju. Knjiga ima 109 pesama, ceo njen život. A promocija je sledeće nedelje u Domu penzionera. Mama je kao tinejdžerka, a ja sam srećna kao da je moja knjiga u pitanju”.

Mislila sam o tome kako smo uglavnom grubi prema najbližima, a kako smo fini prema ljudima koji nas se ne tiču, kako majkama najčešće dajemo zadatke, a retko ih iznenadimo

„Kakav gest”, rekla sam.

I dok sam silazila dole, ka samoposluzi, po tom lepom sunčanom danu u kome nije bilo ni daška vetra, oči mi je odjednom prekrila izmaglica. Mogla sam od te iznenadne lepote da zaplačem tu, nasred ulice.

Videla sam srećnu staru mamu kojoj su njena deca ispunila najveću i najtajniju želju, kako blista u Domu penzionera, videla sam ponosne sestru i brata koji su svojoj mami čestitali za sve što im je dala, videla sam knjigu sa koricama napravljenim od ljubavi i nečeg starinskog, danas skoro zaboravljenog. Pomislila sam kako u toj knjizi, u stvari, poezija nije samo mamina – to što su tako iznenadili i obradovali majku, jeste veliko, i uzvišeno, i plemenito, kao najbolji stih.

Mislila sam o tome kako smo uglavnom grubi prema najbližima, a kako smo fini prema ljudima koji nas se ne tiču, kako majkama najčešće dajemo zadatke, a retko ih iznenadimo. Obuzeti stvarnošću, žurbom i vlastitim snovima, postali smo  neosetljivi za male, tihe, ćutljive želje naših roditelja. Skoro da se nikada i ne pitamo šta oni žele.

Promicale su mi te slike i te misli dok sam se vraćala kući. Prošla sam pored Pošte i bacila pogled – u velikoj gužvi, sedela je iza šaltera, kucala priznanice, osmehivala se.

Eto, šta poezija čini od naših života!