Kuhinja

Istorija se, naime, događa i ponavlja, i u tanjirima

I kuhinja je podložna modnim trendovima. Ukusi se menjaju s novim upoznavanjem sveta – prvo su, od svih tih otmenosti, stigle špagete i parmezan, zatim je došla guščija džigerica i tatarski biftek, kineska hrana, zatim indijski kariji, pa japanski suši, paelje i tortilje, čili kon karne, dimljene ribe, fondi, karpaćo od rozbifa i od tune, kanapei. Zatim su kao novotarije stigli obroci služeni u čašama, ledene čorbe servirane u vidu sladoleda i kulinarske kreacije u stilu Hestona Blumentala. Bilo je divno, bilo je kreativno, bilo je zanimljivo, ali odjednom, posle svih tih prejedanja i grickanja, usledila je neka vrsta novootkrivene jednostavnosti.

Istorija se, naime, događa i ponavlja, i u tanjirima.

Primetila sam da se u Beogradu sve više ponovo otkriva stara, obična, jednostavna kuhinja. Bez kerefeka

Primetila sam da se u Beogradu sve više ponovo otkriva stara, obična, jednostavna kuhinja. Bez kerefeka. Čorbast pasulj sa rebarcima. Ili prebranac. Kupus salata. Ribić na kajmaku. Pire od graška. Takozvana utešna hrana. Hrana koja greje i ugađa. Supa sa domaćim rezancima, i sa knedlama od griza. Tamo gde ima sveže ljute papričice i rakijice, nema danas slobodnog stola.

Pre neko veče bila sam na večeri na kojoj je bila poslužena proja, kozji sir i čvarci. I domaći ajvar. Da, i slaninica se, izgleda, vratila na stolove. Neverovatno je kako se crveno vino dobro slaže s tim ukusima, i kako je, možda i zbog tih poznatih mirisa i ukusa, sve bilo opušteno i divno.

I onda mi je palo na pamet kako smo odrasli na običnoj i jednostavnoj hrani. Večerali smo prženice i sir. Nisam pravila prženice, ne pamtim. Nismo imali tostere, ali bajati hleb nije se bacao – sećam se popare sa sirom koji se rasteže kao žvaka. I voleli smo rezance sa sirom. Ili sa orasima i šećerom. I flekice sa kiselim kupusom. I umesto čokolade, mutili smo žumance sa šećerom. I, kao klinci, obožavili smo „hleba, putera i pekmeza od šljiva sa ljuspicama”. I kačamak sa kiselim mlekom. I palačinke. Na tome smo odrasli, na neki način – od toga smo napravljeni.

I, pada mi na pamet jedna, u stvari, romantična misao. Ako se na naše stolove, u našim kućama, ili u kafanama, svejedno, vraćaju ukusi detinjstva, utešna hrana iz mamine kuhinje, mirisi nekadašnjeg spokoja i jednostavnosti, da li to predstavlja neki mali dobri znak, da će i porodica, ponovo ući u modu?