Vera Despotović i Milica Gacin

Partnerski odnosi – izazovi

Manjak dobre i konstruktivne komunikacije može dovesti do problema u partnerskim odnosima, koji su u današnje vreme već značajno izmenjeni. Prema mnogim statistikama, sve više ljudi se opredeljuje za samački život, a ni one o razvodima nisu pozitivne.

U novoj epizodi podkasta Moje najbolje godine – To sam ja, doc. dr Vera Despotović, porodični psihoterapeut, govoriće o izazovima u partnerskim odnosima, kako različite vrednosti i ciljevi mogu uticati na vezu, zašto je bitno da se uvek otvoreno razgovara sa partnerom, ali i o tome da je zabluda misliti da nekome možemo čitati misli samo zato što se volimo.

Fenomen retradicionalizacije, uticaj ukorenjenih mišljenja, velika očekivanja od partnera, važnost razgovora, gde se najviše lome koplja u savremenim partnerskim odnosima… O ovim i mnogim drugim temama gošća podkasta razgovaraće sa voditeljkom Milicom Gacin.

Poslušajte epizodu i proniknite u dubinu teme, toliko važne, a nepravedno zapuštene!

PODKAST – Moje Najbolje Godine – To Sam Ja

Doc. dr Vera Despotović, porodični psihoterapeut –  Transkript razgovora

Milica

Dobar dan, ovo je podcast Moje najbolje godine, To sam ja. Nadam se da nas pratite, ako ne, tu je ono dugmence subscribe, pa nadam se da nije problem, odnosno da ćete biti podstaknuti da to učinite i nakon današnje epizode u kojoj razgovaramo o svim izazovima koji se tiču partnerskih odnosa. I za tu temu danas imam sjajnu gošću, ona je docent, doktor Vera Despotović, psihoterapeut. Dobr dan, Vera, dobrodošla u ovaj naš podcast.

Vera

Dobar dan, Milice, hvala na pozivu.

Milica

S obzirom da se bavite  partnerskim odnosima duže od 25 godina, onda ste prava osoba za ovu, Boga mi tešku temu. Ko bi rekao da će tako neka lepa tema kao što su partnerski odnosi za koju najčešće zamišljamo da je u oblačićima, da je roze, jel’ ljubav je u pitanju, a zapravo da smo došli do toga da pričamo samo o problemima. Ako malo pročešljate medije, gotovo da se ne priča o lepim stvarima, nego samo problem ovaj, problem ovaj, problem ovako. Ne mogu da nađu mladiće, ne mogu da nađu devojke. Razveli se posle toliko godina. Statistika je crna. Da li možda imate statistiku koliko se parova razvodi u Srbiji?

Vera

Pa imam zato što se bavim dosta tom temom i sada tu postoje razlike između gradskih sredina i ruralnih. Naprimer, u Beogradu i u Novom Sadu, u nekim opštinama je svaki treći brak razveden, u nekim čak i svaki drugi, ali to je najuže gradsko jezgro. A opet imamo, na primer, sredine tamo do skoro, na primer, Blace, to je sredina gde nema razvoda. Tako da znači, statististika je različita, ali od prilike svaki negde četvrti, peti brak se razvede.

Milica

To je baš dosta. Da li je možda rađena neka statistika, ako nije evo, i taj nas podatak veroavtno otreznio, koliko ljudi se opredeljuju da živi samo?

Vera

Sada sve veći broj. Kod nas se na žalost ta istraživanja i ne rade, ali ovako praksa i neka akciona istraživanja koja su rađena pokazuju da je sve veći broj.Da je taj fenomen u porastu.

Milica

Kako se to objašnjava? Što nam se dogodilo? Zašto se opredeljujemo da živimo sami? Zašto se te zajednice bračne, vanbračne, kako god,  da ne ulazimo u formu? Zašto zapravo tako lako dolazi do toga da se ljudi opredeljuju za taj jedan samački život, da tako kažem.

Vera

Vi ste napravili lep uvod, onako lepu refleksiju, iako kroz pitanje, ali ste odmah podstakli nekoliko izazova što se tiče partnerskih odnosa. I kada pitate to, kako nam se to dogodilo, ja mislim da je ova tema na neki način zapuštena, da se o njoj ne govori i da se o njoj ne priča na način koji bi bio koristan parovima. I upravo, ovo što ste malo pre rekli, imamo tu neku bajkovitu priču, tu neku ružičastu, a onda svuda problemi. I ja misim da je to jedna ovako diskrpanca, jedan raskorak koji pravi probleme. Zato što se i dalje očekuje da kada se uđe u jedan partnerski odnos, da će to biti kao ono što se u bajikama priča. Oni su se sreli, upoznali, on je nju poljubio, odabrao i oni su živili tako srećno do kraja života. I to je neki narativ u kojem smo mi odrastali. Sada se ipak baš ne pričaju takve bajke, malo su nam i bajke promenjene, ali se tako dugo o tome govorilo. I onda postoji taj jeden narativ, znači da će to nekako da se desi samo od sebe i da će trajati do kraja života. I onda to implicira mnoge stvari.

Vera

Prvo, da će se to desiti samo od sebe, a da to ne zahteva i neki naš napor, trud, traganje i za sopstvenim nekim, prepoznavanjem nekih sopstvenih potreba i kakav nam partner treba i da uopšte budemo nekako i aktivni u pronalaženju tog nekog, ko nam odgovara. A i ovo žive ćemo do kraja života. Nekako, iz toga proizilazi da se onda partneri mnogo i ne trude da razvijaju odnos jer će to nekako tako je dato, i onda će se to nekako samo odvijati Međutim, promene do kojih je došlo, i sad već malo ulazimo u temu zašto nam se ovo dešava, osim ovoga da se ne radi na toj temi i da su i dalje zadržani neki stari konstrukti u smislu kakav odnos treba da bude. I porodični i partnerski. To se odnosi na porodicu, iako ćemo mi danas se više fokusirati na partnerske odnose. Znači, negde se očekuje da se i dalje funkcioniše na stari način, da tako kažem. A kad kažem na stari način, mislim pod uticajem nekih tradicionalnih patrijarhalnih normi kako se ranije živelo. A s druge strane, savremeni način života pokazuje da je došlo do toliko velikih promena. Kao što, na primer, toliko je sve ubrzano. Način života.

Vera

Mi svi u užurbano živimo. Drugo, razvoj technologije, kojom brzinom se razvija. Zatim, društvene norme, to u smislu kako sada funkcionisati, koje je očekivanje od muškarca, koje je očekivanje od žene, kakav bi odnos trebao da bude. Znači, to je toliko promenjeno, a i dalje se nekako očekuje da mi živimo na neki stari način koji nam je odranije poznat jer bi nam tako bilo lakše da imamo neke okvire i smernice kao što je ranije bilo. Jer evo, na primer, ranije je ulazak u partnerski odnos i ulazak u brak često bio rukovođen nekom reproduktivnom funkcijom. Tako mi sad trebamo da se uzmemo, da imamo porodicu, da gajimo decu, da budemo jedno onako, preduzeće uspešno. Međutim, sada ipak partneri ulaze u odnose zato što imaju lični izbor, prosto, ljubav ih nekako uvede u odnos, a ne više samo to šta je očekivano. I onda postoje mnogo i veće očekivanje od partnerskog odnosa nego ranije. I sada, pošto se toliko toga promenilo i sad mi više ne možemo da koristimo te neke okvire i norme koje su ranije bile zadate, nego pokušavamo sada da se prilagodimo ovim savremenim okolnostima. A mi uopšte nemamo sada neke smernice kako da se partneri prilagode novim okolnostima i razvoju tehnologiji. Mi ćemo danas pričati koji su to najčešći problemi.

Vera

I onda iz nemogućnosti kako da sada plivaju u ovim sadašnjim uslovima, tu onda dolazi do velikog nesnalaženja.

Milica

 Ko se tu sve nije snašao?  Znate da je sad vrlo popularna podela na generacije, na bumere, na X generaciju, milenijalce, imamo Z generaciju, alfa generaciju. Insistira se zapravo na tim razlikama. Ne znam da li je to uopšte dobro.

Vera

Ali kako nam pomožu te?

Milica

 Zato i kažem, ne znam da li je to uopšte dobro i zašto insistirati na tome. Ko se tu sve nije snašao? Dali milenialci koji su u ovom trenutku roditelji ili X generacija koja prolazi takođe kroz neke turbulentne faze, kažete, tradicionalne vrednosti, meni je potpuno ne na pojvo da generacija Z, odnosno novi mladi ljudi, da ih tako ne zovem, da prosto prihvataju po modelu, jel? Bespogovorno. Da li je moguće da se i to događa?

Vera

Jeste, da, da.

Milica

Dakle, ti stereotipi su ipak duboko usađeni u nas.

Vera

Zbog ovoga što sam malo pre rekla, nije lako snaći se u tolikoji buri i talasima sa svih strana koje nas zapljuskuju. Kažem i, što se tiče sada razvoja tehnologije, znamo šta nam je tehnologija sve donela i prednosti, ali i koja ograničenja kada govorimo o uticaju na partnerske odnose, kada govorimo o društvenim normama, o nekim životnim ciljevima koje postavljamo, to promovisanje individualizma koje je jako izraženo. Znači, to su sve ogromni izazovi. I sada kada partneri ne znaju kako da se nose sa tim i kako da se usklade, onda šta se dešava? Oni se vraćaju na ono što im je poznato. I to je sada taj fenomen, došlo je do retradicionalizacije. I mi sad imamo mlade koji imaju, na primjer, ne znam, 25, 26, 27 godina, koji žive tradicionalnije nego što su živeli, na primer, mladi pre 10, 20 ili 30 godina. Ali to može tako da se objasni da u stvari nemaju neke druge smernice kako da se  usaglase. Mnogo je problema, mnogo je izazova.

Milica

Ali kako?

Milica

Evo, vi ste ta osoba koju pitamo kako.

Vera

Kako da se usaglase? Evo, možda da krenemo od toga da kažemo šta su najčešći izazovi. Je l se slažete da prvo to, a onda da pričamo o tome.

Milica

Svako bi vam sad rekao: pa ne, moj problem je najveći nikad niste čuli. Zamislite šta se meni dogodilo, pa onda idu  primeri, drugarica, prijatelja i tako dalje. Ali hajde da čujemo zapravo koji su to najčešći izazovi.

Vera

Ja ću pričati pre svega iz prakse, ali naravno potkrepljeno i nekim istraživanjima, i praksa, i okruženju. Ali ajde da kažemo, da prvo pobrojimo koji su to najčešći problemi, a onda ćemo prosto ići malo u nastavku na preporuke, jer naravno da nije dobro ni sada otpakovati mnogo problema i da samo svi krenu da se puše i da kažu: Pa da mi to sve znamo, a mi to sve znamo. A što ćemo s tim da radimo? A opet, ne možemo ni u rešenja, ako ne kažemo šta je, da ne mapiramo prvo probleme. Ajde da krenemo onako od najopšteg okvira. Problemi u komunikaciji. Jer videćete kada budemo govorili o nekim načinima za prevazilažanje, tih problema, ja ne kažem da je jedini ključ, ali dobra i konstruktivna komunikacija, može mnogo da pomogne. Ono što sada primećujemo da partneri ne pričaju otvoreno, ne pričaju direktno. S jedne strane, često čujemo da kažemo: pa dobro, ali to se podrazumeva. Pa neću ja sad sve da crtam njoj ili njemu. Valjda, ako se mi volimo, valjda će to da se oseti, valjda će ona ili on da znaju šta meni treba i onda će i odgovoriti na te moje potrebe.

Vera

Što je velika iluzija jer nekada mi možemo da pretpostavimo šta partneru treba, ali nekada ne možemo, ne možemo mi da budemo u njegovoj glavi.

Milica

Mislim da najčešće ne možemo.

Vera

Najčešće ne možemo i to je velika zabuda. Ja zato uvek krećem od komunikacije. Što otvorenije i direktnije razmenimo, i što direktnije iskomuniciramo, veća je verovatnoća da ćemo se prvo čuti, a onda čak i ako ne možemo to da rešavamo, ili ako imamo neke prepreke, bar ćemo znati gde su nam ono, sive zone. Tako da, znači, komunikacija nije direktna, nije jasna. E sada moram da uključim tu malo i ovu priču o tehnološkom razvoju. Znate kako sad mi svi komuniciramo? Znam. Preko poruka, preko emotikona, preko simbola. Sve je nekako kratko, sve je instant. U što manji broj reči da kažemo nekad… I isključivo virtuelno. … Složene stvari.

Vera

Najčešće je virtuelno.

Milica

Gotovo, isključivo virtuelno.

Vera

E sada odmah iz ovoga proizilazi koliko tu ima zamki. Jer na primer, to virtuelno… Meni se desi nekad da dođu mi klijenti i kaže: Evo, mi smo chetovali, mi smo se upoznali kako god, da li preko Tindera, dali preko fejsa, nije ni važno. I kaže: Komunikacija je bila fenomenalna. Mi smo i dan i noć kroz chat, razmenjivali poruke, buknula ljubav i kaže: Mi sada trebamo da se vidimo, trebamo da izađemo na prvi date. Kaže: Ali frka nam je, kako ćemo sada? Jer to negde i otežava tu direktnu komunikaciju, ono face to face. Kako da sada ili ono, ipak nam pravi neku zaštitu kada mi imamo taj monitor ispred sebe ili taj telefon i onda se nekako i opustimo lakše.

Vera

I sada kada treba da uđemo…

Milica

Pravimo iluzije. Već kada smo kod komunikacije, počeli ste već da mapirate probleme, ali mislim da je jedan od prvih problema kako doći do partnerskog odnosa. Sigurna sam da ste svesni toga da…

Vera

Dobro, možemo i od toga krenuti.

Milica

Da, da, da. Mislim da je to pred korak. Svesni ste sigurno toga da danas ljudi vrlo teško nalaze partnere. Uopšte ne ulazim u to koje su orijentacije.

Vera

Naravno, da, da, da.

Milica

Onako na opštu sliku. Vrlo, vrlo, vrlo teško su u poziciji da nekoga negde upoznaju. To se više ne događa. Baš te komunikacije o kojima govorite svelo se na to da već to znamo, to je opšte mesto da se u kafićima ne komunicira. Nekad se slalo piće, sad ništa. Niko nikom ne prilazi. Niko nikom ne prilazi, ljudi se ne upoznaju. Čak sam dobila informaciju od devovojke 20 godina da je to krinč da ako bi neki mladić, recimo, prišao i počeo normalnu komunikaciju, zdravo, ja sam taj i taj, je l bih htela to i to, da se to doživljava kao vrlo neprijatan čin. I to se osuđuje. Nešto što je normalna komunikacija, to je cringe i to se osuđuje. Kao da se uopšte upoznaju? Znate, recimo, ljudi moje generacije ili mlađi isto imaju problem da negde nekoga pronađu. Čak i ako rade na poslovima gde je mnogo ljudi, to tek ne, ali u radnoj sredini jednostavno to ne dolazi u obzir, tako barem kažu. Tako da je problem napraviti partnerski odnos.

Milica

Da li te, izvinite, pomenuli ste mreže, čak i one koje su dating app-ove, ste pomenuli. Da li te mreže i ta tehnologija zapravo, i jesu put ili su zamka i da li njih treba odstraniti u startu ili ih ipak treba prihvatiti kao jedan vid komunikacije? Kako uopšte upoznati nekog pa dođemo do problema?

Vera

Pa dođemo od komunikacije do problema, da. Jeste, to je jedno važno pitanje. I sada, opet, iz ovih vaših komentara vidimo koliko je to promenjeno. Koliko je to sada drugačije od onoga, na primer, pre 40 godina kada se išlo na igranke i gde su birali jedni druge i gde se plesalo.

Milica

Nisu bilo i granke, ali su bilo žurke.

Vera

Ali pre toga su bile  igranke. Ja sam baš htela još da odem malo ranije… Još ranije. Da, još ranije. Kasnije su bili klubovi, bile diskoteke, gde se takođe zajedno đuskalo, gde su prilazili jedni drugima. Ali vidite koliko se to sada promenilo. To je sada samo jedan mali segment. I onda kako možemo očekivati da sve ovo drugo bude isto i da onda ne treba se prilagođavati i po ovim drugim segmentima. I to je u stvari najveći problem, što su ogromne promene, a nema adekvatnih načina kako u stvari reagovati na te promene i mladi nemaju smernice kako da reaguju na iste. I evo, sad da se vratim na ovo pitanje, kako ustvari upoznati. Znači, to je potpuno jasno i vi ste da li nekoliko primera. I to često meni isto klijenti kažu: za jednim stolom sedi na primer pet, šest momaka, a ovde sedi pet, šest devojaka.

Milica

Nikakva komunikacija.

Vera

Nikakava, to što kažete, to je krinč, ako bi sad neko tu nekome prišao. Tako da kao da su nekako mladi, ali i ne samo mladi, spomenuli ste i ove druge generacije. Kao da su nekako već i odustali od tog spontanog načina upoznavanja i da se sad već razmišlja, što je već dobro, razmišlja se o nekim drugim vidovima jer nije poenta ni sada da i dalje mi sedimo tako u tim grupama i da konstatoujemo samo da od toga neće biti.

Milica

Vajde nema, da.

Vera

E sada, u poslednje vreme, ono što je najčešće, to su dating aplikacije. I meni, da vam iskreno kažem, možda više od 50% klijenata koji dolaze, oni su se upoznali preko dating aplikacija. Najčešće je preko Tindera, ali i preko nekih drugih vidova. I ono što bi sad ja mogla, na primer,onako da prokomentarišem kada ste pitali da li je to jedan od načina, jeste. Jer to je ipak nešto što je svuda u svetu rasprostranjeno i to je upravo odgovor na ove savremene uslove kada je došlo do velikog otuđivanja i pod uticajem savremene tehnologije, prosto to su načini kako ljudi mogu da uspostave kontakt. Jedino što bih napomenula da tu postoje isto veliki rizici. I ja mislim da to nije loš način, ali da treba da postoje velike mere opreza zato što i tu ima zloupotreba. I sigurno, mislim, ste i vi čuli, bilo jer i lažnih profila i bilo je tako. Mada sam razgovarla s jednim inžinjerom i kaže ta platforma je tchnički, toliko dobro urađena da ne postoje veliki rizici. U smislu, ako ti ne želiš, na primer, da se spojiš sa nekim, ili ako ne želiš, na primer, da mu daš telefon, ti to ne moraš, ti ga blokiraš i to je to.

Vera

Znači, oni su napravili, kažem, u tehničkom smislu određen sistem zaštite, ali opet tu postoji mogućnost, kažem, i lažnih profila, ili na primer, ako neko lako poveruje u to što je servirano, a mi znamo šta se i preko Instagrama i preko društvenih mreža, servira se samo ona idealna verzija, što mnogima i pravi onda problem, ako se upoređuju sa njima. Tako da ja bih i za sve one koji ulaze u taj način uspostavljanja kontakata, preporučila da budu jako oprezni i da treba prvo četovati dok god se ne osiguraju koliko toliko, pa teko onda ići na sledeći korak, onda se da telefon, pa onda možda se stupa u kontakt direktno. Tako da eto, to je jedan od odgovora kada smo na početku se pitali koji su načini kako na primer da se prevazilaze određeni problemi. Pa kad smo ovaj mapirali problem, teško je uspostaviti kontakt, onda je to jedan, ja ne kažem da je to jedini daleko toga, ali to je jedan od načina. Zatim, ono što takođe čujem više u praksi, što je ranije bila ređa pojava, sada se više ide na to: E, hajde da se preko nekoga upoznamo. Pa onda, ne kažem da su to one ugovorene priče, nego da se sad više malo ljudi trude, ‘ajde kada na primer, radim sa jednom mladom ženom, eto to je isto dobar primer.

Vera

Ona je rođena, mislim, van Beograda, ali živi ovde već dugo. I njen otac je bio jako… Roditelji su joj vrlo uspešni, to je ona, mislim, srednja klasa, da tako kažem, koje skoro da i više nema, visoko obrazovani. Bili su vrlo posvećeni porodici. Taj otac je bio nekako zaštitnik porodice. I on je svoje ćerke tako vaspitavao. Kaže: Vi ste moje ćerke, vi ste moje princeze i vi zaslužujete samo najbolje i neko će se za vas tu stvoriti i on će vas odabrati. I one su nekako zauzele tu pasivnu poziciju, očekujući da će naći partnera koji je tako zaštitnički postavljen i da će on njih odabrati. I onda, kad sam ja pitala dobro, i koliko ti imaš to dugo očekivnje, kaže: Evo, 20 godina. I ona, 20 godina, kaže, ja ne mogu da, čak i kad smo u nekoj ekipi, da ja preuzmem inicijativu jer imam taj narativ da on treba meni da priđe. Mislim, vreme je mnogo promenjeno. To su duboko ukorenjeni neki stavovi i zato njih nije lako menjati. I sad, kad i ona vidi da to ne funkcioniše i malo kroz razgovore, kaže: sad smo koleginice i ja počele da razgovaramo o tome kada jedna kod svog brata ima neki rođendan, pa ajde onda da dođemo i mi pa da probamo tako da se nekako povežemo.

Vera

Znači, eto, to su isto neki od načina. Zatim, mnogi mladi, ali i stariji, se uključuju u razne organizacije, na primer, u planinarenje, u folklor. Znači, ulaze u neke organizacije, u neka društva mešovita, gde postoji neka komunikacija, neka aktivnost i da je to mogućnost da se ljudi upoznaju i nađu. Eto to je nešto što ovako iz prakse, da tako kažem, proizilazi. Mada i poslovni kontekst. Na primer, viste malo pre rekli na poslu nikako.

Milica

Je l to pametno ili nije?

Vera

To je sad posebna priča, ali vidite, mi sad imamo razne team buildinge.

Milica

Ali nisu oni baš kvalifikovani pozitivno.

Vera

To kažem da ne ulazimo u kvalitet, ali je to mogućnost. I sada mnogo više ljudi na poslu ulaze u odnose nego ranije. Jer znate kako, sada svaki dobar menadžer će se truditi da taj tim dobro funkcioniše. Ne kažem da oni rade na tome da se oni emotivno povežu. Ali da bi firma bila produktivnija, važni su odnosi u kolektivu. I onda oni rade sada dosta na tome da oni, ne znam, idu na skijanje, idu na te team buildinge. I ja znam mnoge koji su se tako i povezali da to više nije sada nešto što je nedozvoljeno, zbog čega će neko tu ostati bez posla.

Vera

Tako da mnogi i preko posla ulaze takođe u emotivne veze. E sad je to drugo, ako hoćete, možemo i o tome da pričamo kakve to rezultate ima i da li je to dobro. I to nije jednostavno kako održati tu vezu, kako na primer zadržati taj poslovni odnos i svoju privatnost nekako zaštititi od kolektiva, tu ima puno izazova. Ali je to, isto kažem, jedan od načina jer su radni odnosi drugačiji nego ranije.

Milica

Mislim, evo kada smo već tu, da ne širimo, da se ne vraćemo posle. Jedan od problema, kada je reč o tim emotivnim odnosima na poslu, je nemoj nije ti to pametno. A šta ako se veza završi, šta ćeš onda? A što ako neko od vas dvoje izgubi posao, ili što ako neko napreduje, pa da li je zbog toga ili nije? Ima tu, što kažete, mnogo izazova. Mislim, jel’ mudro? I da li treba prepusiti se srcu ili raciju kada se dođe u takvu situaciju? Šta bi bila preporuka vaša stručna?

Vera

Znate kako, kada je ova tema sada, kada su ljudi na poslu, mislim da sva ova pitanja koja smo mi sad izlistali, a neka i nismo, naravno, samo je važno biti toga svestan na početku. Ok, mi radimo zajedno i kolektiv je takav kakav jeste i mi ulazimo u vezu. Opet, ne treba poći od onoga što smo spomenuli, to će trajati do kraja života. A šta ako se ta veza prekine, a mi radimo zajedno, kakve to implikacije ima na tu korporativnu kulturu, na radne odnose?

Milica

I na moju poziciju.

Vera

I na moju poziciju dalje. E sad, vraćamo se na onaj početak koliko se malo razmišlja, koliko se malo razgovara i koliko se onako duboko promišlja o nekim temama. Nažalost, kada govorimo o partnerskim odnosima, kao što ste vi u uvodu rekli, uglavnom je ta bajkovita, nekako perspektiva prisutna u startu. I kada ja, na primer, evo, skoro je baš bio jedan par na tu temu i kažem mi, radimo zajedno i baš su spomenuli neko od ovih pitanja. Ja kažem: „Je l ste vi o tome razgovarali? O tim potencijalnim rizicima. A on je kao iz topa rekao, kao: Ma ne, nismo hteli da kvarimo magiju. To je ono, mi ćemo da prećutimo, nećemo pričati o tome. A onda kada se problem desi, još sa ovim teškoćama u direktnoj i otvorenoj komunikaciji, jasno je kako onda teško reševamo te probleme. Znači, ja mislim da i ta sad ispašće da ja nekako sve opravdavam, ali ja mislim da ni ova priča sa dating aplikacijama ni ovo sa ulaskom u emotivne odnose u radnoj organizaciji sama po sebi ne mora da bude loša opcija, ali treba samo sagledati moguće izazove i probleme. Iako mi u startu o tome razgovaramo, imala sam jedan par koji su napravili čvrst dogovor.

Vera

On je čak njoj bio pretpostavljeni, pa je to još bilo još dodatni izazov, ali oni su to dogovorili, znači da, ok, oni će ući u emotivni odnos, ali da niko u firmi to ne zna. I da se oni vidjaju u glavnom, znači, mislim, onako kod njih po kućama, ali i kada izađu nisu želili da to bude tajna veza jer su oboje slobodni. Kada izlaze, da ne bude ono držimo se za ruke, ljubimo se, i kada ih je par puta neko i sreo, pa kao dobro, mi smo kolege. I oni su napravili takav aranžman, ali su i razgovarali o tome što ako veza pukne. Ali oni su, ustvari, razgovarali o tome zato što su bili na terapiji i zato što su došli zbog te teme. Za pitanje da li bi to iskomunicirali da nisu. Ali u svakom slučaju, oni su napravili dogovor i sa tim su bili ok. I onda su, posle, na primer, godinu dana došli pošto je bila jedna pauza i kaže: Mi smo na kraju rešili da to obelodanimo svima, napravili smo žurku, i onda smo svima to rekli. Tako da je ispalo dobro, ali su bili u jednoj fazi pripremnoj i prelaznoj, i da tako kažem, koja je trajala godinu dana.

Vera

Znači, šta je u stvari eksplicitan odgovor na ovo pitanje? Znači, treba o tome razgovarati i ne plašiti se da ako uđemo u priču o potencijalnim problemima, da će to narušiti kvalitet emocionalnog odnosa. E to se mnogi plaše. Kao što je ovaj rekao: Nećemo da narušavamo i nećemo da kvarimo tu magiju ljubavnu. Te leptiriće. I to je isto velika zabuda. Ako razgovaramo o nečemu, kao da se time gubi spontanost. Evo primer, kad kažu: da li treba praviti predbračne ugovore? I mnogi kažu: jao, pa čekaj, nije to, nisam ja ušao u ugovoreni odnos.

Milica

I nemoj da slutiš.

Vera

A onda koliko mi svi znamo primera kada krene deoba imovine nakon razvoda šta se dešava?

Vera

Pa kako toga nismo svesni na početku i zašto ne bi te stvari uredili?

Milica

Pa neće mene, to vam je naša preventiva.

Vera

E, i sve ovo što sad navodimo, to su česte prepreke i otežavajući okolnosti za razvijanje jednog partnerskog odnosa. Ti stereotipi koji i dalje postoje, koji su duboko ukorenjeni.

Milica

Neverovatno koliko nam je teško da se toga oslobodimo

Milica

Potpuno neverevatno.

Vera

Pa koliko puta ste čuli da se stavovi najteže menjaju? Eto, to je jedan od odgovora zašto je u ovoj oblasti ovoliko teško?

Milica

Kada smo još uvek kod teme kako ući u partnerski odnos, i još nismo odmakli mnogo. Vidite koliko je teško i razgovor, a ne u praksi. Mnogi ljudi, ne ulazim u pol uopšte, odbijaju da uđu u novi partnerski odnos nakon lošeg prethodnog jer je bilo previše bolno. I onda se jednostavno zatvore, zaključaju se za sva nova iskustva i donesu odluku da više neće nikada jer je bilo strašno. Da li je i to mudra strategija?

Vera

Ja lično mislim da nije. Jer jedna izgubljena bitka ne znači izgubljeni rat. I to što jedanputa nismo imali uspeha u ljubavi ne znači da sledići put će nam se ponoviti ista priča, ali je dobro da uvek naučimo iz svakog iskustva nešto .I da izvučemo, mislim, to su one naučene lekcije. E sad, druga je stvar što mnogi ne žele da izvlače poente, ali ako smo jedanputa imali teško iskustvo I tu terapija može mnogo da pomogne. I meni često dolaze tako ljudi sa velikim ranama nakon gubitka odnosa i nemogućnosti da prevaziđu. To jest, ne mogu da prorade te emocije koje su mnogo teške i neprijatne. Ali upravo taj rad na tim emocijama, prvo da razumemo kako je došlo, u stvari, do prekida tog odnosa. Zašto se on završio? Jer tu ima i negde naše lične odgovornosti. Da li je bilo red flagova koje mi nismo želeli da vidimo? Da li je bilo nekih stvari koje su ukazivale da to nije baš tako, ali nas je opet ta magija držala? Iako mi to proradimo i ako izađemo na kraj sa tim emocijama, to može čak da bude otrežnjujuće i to može da bude blagorodno da sledeći put ne ponovimo tu priču.

Milica

Da, a opet čujem i iskustvom. Nemam još tri života da ponavljam tu priču ili da mi se dogodi slično, ili da se dogodi nešto drugo.

Vera

Pa da, ali šta nam to govori, ako kaže dogodiće se slično? Znači, mi ćemo biti onda slični u toj situaciji. To onda govori da mi nismo napravili pomak, jer baš bi to iskustvo koje smo prošli trebalo da nam pomogne da mi sad drugačiji budemo u tom odnosu. I što se tiče ličnih očekivanja, naših od odnosa, ali i kako ćemo da komuniciramo sa tom drugom osobom, kako ćemo da razvijamo jedan odnos, da vidimo da li imamo zajedničke ciljeve. To je eto jedan od problema kojima ćemo se danas, ako stignemo, baviti različite vrednosti, ciljevi od odnosa.

Milica

Da li je to jedan od izazova? Ako smo već ušli u partnerski odnos, različiti ciljevi, različiti pogledi na život.

Milica

I vrednosti. Je l to jedan od?

Vera

Vera: To je jedan od. Ja mislim da prvo treba nabrojati… nisam krenula od komunikacije, ali evo, komunikacija je prva, pa ajmo dalje. Možemo da skočimo na to. To je vrlo važan segment: različite vrednosti i ciljevi. Znači, kako? Partneri kada krenu da se zabavljaju, oni uglavnom tako na jedan savremeni način žive, putuju, izlaze, druže se, razvijaju karijere i nekako se lakše uklapaju. E, kada krenu da žive zajedno ili uđu u vanbračnu zajednicu, u bračnu zajednicu, onda se tu trasira dalji put. Kako ćemo mi živeti. I tu se to vidi. Onda može da se desi da jedan partner, na primer, bude za to da želi da razvija karijeru i pravi pare, a drugi partner, komplementarno, kaže: „Dobro, ali ja ću, evo, ako smo doneli odluku da imamo decu, ja ću se više baviti decom i porodicom.“ E sada, tu već može da se desi ta divergentnost, na primer, da ovaj jedan koji želi da razvija biznis ili da putuje, da ne želi nikakve prepreke na tom putu i da želi da zajedno to rade.

Vera: I onda se desi da kaže: „Ali ja uopšte u ovom trenutku ne želim decu, ili možda za nekih deset godina. Jer ja hoću prosto da proživim.“ Bilo je par koji je rekao: „Mi smo u IT sektoru, idemo na Tajland, ponesemo laptopove i radimo.“ A žena kaže: „Ali ja hoću, imam 36 godina, ja hoću da imamo porodicu.“ I tu vidimo da su potpuno različiti ciljevi i vrednosti. Ali važno je to nekako iskomunicirati na početku. Ili gde će se, na primer, novac ulagati? Da li u edukaciju, obrazovanje ili u materijalne vrednosti, kupovinu vikendice ili slično? Zatim, različite vrednosti: kakav tip odnosa žele partneri? Jedan želi otvoren odnos, drugi monogamni. Tu su neki od izazova što se tiče tih vrednosti i ciljeva. Onda što se tiče primernih porodica, to je ogromna tema.

Vera: Na primer, jedan partner kaže: „Ja sam mnogo vezan za moju porodicu i želim da moja majka učestvuje u odgoju našeg deteta.“ A drugi kaže: „Ne, mi ćemo sami vaspitavati naše dete.“ Pogledajte koliko je ta činjenica važna, kako se to iskomunicira. Jedan par je dobio dete, a on kada izvodi dete, uvek zove majku i brata. A žena kaže: „Ja bih volela da ti nekad sam budeš sa našim detetom, ili da mi kao porodica budemo.“ Oni krenu na izlet, on zove svoje roditelje. To može da bude veliki problem ako se ne iskomunicira i razreši. Različite vrednosti i ciljevi – važno je razgovarati na početku. Jer ako neko kaže: „Ja sam za otvoren tip veze“, nije to samo problem i ti da imaš partnere i ja, ali da se nas dvoje nekako držimo… Pa zar nije očekivano da onda druga strana isto kaže da li to odgovara ili ne.

Vera: Ili ako se to desi tek posle deset godina braka, da sazna da je on bio u raznim paralelnim vezama. I to je primer zbog čega je važno na početku iskomunicirati neke stvari. Kako ćemo komunicirati sa našim roditeljima, na primer.

Milica: Koliko se uopšte dešava u praksi da ljudi komuniciraju o bilo kojoj od ovih tema? Pa evo, od toga smo počeli pre.

Vera: Da, slabo.

Milica: To je problem. Da li, na primer, neki par dođe i kaže: „Evo, ja želim otvoren tip veze“, a on ne pristane? Koliko je to često?

Vera: Oni dođu kod nas kada se desi problem. Ili kada drugi neće da prihvati. Kažu: „Evo, ja bih otvoren tip veze. Ne znam šta joj je problem.“ To je bio jedan par. Kaže: „Evo, ja sam spreman, dobro zarađujem, dajem sve u kuću, imamo decu, ali ja želim otvoren tip veze. Neka i ona bude u drugoj vezi, ali da to deca ne saznaju i da ih ne dovodi u kuću.“ A ona je rekla: „Meni to ne odgovara.“ I onda su došli na terapiju zbog toga. Da je prihvatila, verovatno ne bi ni došli na terapiju. E sada, koliko razgovaraju? Zato sam ja i krenula od te teme komunikacije, koja je nekako core, da tako kažem. Sve manje se priča, sve manje se priča otvoreno i direktno. Jer kažu, na primer: „Ja hoću da razgovaram, a on/ona je non-stop na telefonu. Ili klima glavom, ili posle pet minuta kaže: ‘A šta si ti to rekla? Ponovi.’“

Vera: Savremene tehnološke opcije su otežale direktnu komunikaciju. Ali ne samo tehnologija, nego mnogo je stresa, mnogo je anksioznosti zbog… života. Zbog života i zbog ciljeva koje smo sebi postavili. Treba biti idealan, uspešan, savršen. I tu nam društvene mreže odmažu. Svi se predstavljaju u idealnom obliku. Pritisak da ispunimo ta očekivanja. Pritisak da se zarade pare, da živimo lepo, putujemo… Anksioznost… teško je komunicirati. Prva prepreka, frustracija, konfliktna komunikacija… teško rešavaju problem. Nemaju dobre alatke. Kako rešavati probleme? Dete? Ulaganje novca? Roditelji? Seksualnost… virtuelni svet, indirektna komunikacija… otežava direktnu, spontanu komunikaciju, dodire… povećan broj seksualnih disfunkcija.  Kada se dođe u direktan kontakt, anksioznost sprečava bliskost. Teško je uživati bez uređaja. Distrakcije… pornosajtovi, društvene mreže… pritisak da odnos bude savršen, a realnost je drugačija.

**Milica:** Samo, odnosno, govorim i ja u tom odnosu da budem savršena, jer se to očekuje.
**Vera:** Znate, žene imaju veliki pritisak: te moram da budem savršeno negovana, lepa, jer je to jedini način da možda, sad opet, povezujemo s onim kako da nađemo partnera. Nekako se previše ide na tu spoljašnjost. I onda ona ne može da se opusti, jer se stalno pita da li je dovoljno… seksi, bilo šta.
**Milica:** Nikada nije dovoljno.
**Vera:** Nikada nije dovoljno, da. A opet, za muškarce je to pritisak da treba da zarade velike pare, jer to njima daje status i moć, i da uvek moraju da budu potentni. A usled ovog užurbanog načina života i stresa, to se svakako odražava na potenciju. Tako da i oni imaju svoj pritisak da uvek moraju… Znači, da imaju te statusne simbole koji će im omogućiti moć i status, ali da uvek budu prikazani u što boljem svetlu, u smislu da opravdaju svoju mušku ulogu.
**Milica:** Tu se ne zna kome je teže.
**Vera:** Da, zato sam htela da napravim ravnotežu. Da je teško i jednima i drugima. E sad, moram samo još jedan deo da kažem. Što više ubacujemo ljude u te kategorije? To što je očekivano, to kakva bi žena trebala da bude, a kakav muškarac? Vidite koliko to još više udaljava? To ne približava, to udaljava.
**Milica:** I šta nam znače ti narativi: „Nema više pravih žena, nema više pravih muškaraca“? Pa to je posledica. Ili šta nam znače te razlike? Šta je pravi muškarac? Šta je prava žena? Mislim… to su sada veliki izazovi, jer, kada se kaže da više nema pravih žena, opet se vraćamo na onu temu s početka razgovora, ono u tradicionalnom smislu kakva je žena trebalo da bude.
**Vera:** Pa kako da bude onakva žena, ako je sada toliko toga promenjeno? Sada…
**Milica:** Davno prošlo vreme.
**Vera:** Ogroman broj žena radi, ogroman broj žena je uspešan u svom poslu, u svojoj karijeri, želi da ostvari neke svoje druge potrebe. Pa kako onda ona može da bude u onom tradicionalnom smislu žena, domaćica i majka?
**Milica:** Ali se očekuje. To je sada veliki pritisak. Da je sve skuvano, namirnice, opeglano… Ona je seks simbol, ona je working woman, pare padaju s neba i sve je sjajno. A to nije realno. Koliki je pritisak i na jedne i na druge od toga?
**Vera:** A opet, s druge strane, i za muškarce. Oni i dalje, u ovim teškim vremenima kada je i siromaštvo veliko, imaju strahovit pritisak da zarade velike pare, jer im to daje moć i status, da budu uvek seksualno potentni, da budu savršeni. I onda, ako oni to ne mogu da ispune, oni takođe doživljavaju frustraciju. Tako da i oni imaju taj pritisak, ali šta je tu kod njih najveći problem? Oni su svoje očeve videli u dominantnim pozicijama u odnosu na njihove žene, tj. na majke tih mladića. I oni su negde poneli taj stav da oni treba da budu dominantni u odnosu, bez obzira što su vremena promenjena. Međutim, sada žena kaže: „Ali čekaj, ja radim. Ja hoću da budemo ravnopravni.“ I njima, muškarcima, nije lako da prihvate taj egalitarni odnos, jer on kaže: „Ali meni je otac i moji stričevi, oni su svi bili… oni su donosili odluke. Oni su lupali šakom o sto kada postoji problem.“ E, sada se suočavaju sa ženama kojima to ne odgovara i koje hoće ravnopravan odnos. Kaže: „Ali ja sam radila osam sati. Ja isto hoću da podelimo uloge.“
**Vera:** E, to je jedan od velikih izazova. Kako da se ta moć nekako jednako podeli, a muškarci teško izlaze iz te pozicije da oni ne budu dominantni. Iako im to pravi veliki pritisak, što se treba da obezbede da bi bili dominantni. I mislim da, osim komunikacije, tu se najviše lome koplja sada u partnerskim odnosima, upravo to usklađivanje odnosa moći. Znači, pod uticajem tradicionalnih normi, mi imamo ranije odnos koji je bio: muškarac je dominantan u odnosu na ženu. I to su ti ukorenjeni stavovi o kojima smo pričali, koji se jako teško napuštaju. I sada, sa tim ukorenjenim stavovima, imamo odnos pod uticajem ovih savremenih tendencija: žurban život, razvoj tehnologije, društvene norme, kada su žene inicijatori da žele egalitaran odnos, da budu ravnopravne, jer i one doprinose. Nije više muškarac lovac koji je donosio pare i divljač, i obezbeđivao život porodici. Ona kaže: „Ali ja radim, ja hoću ravnopravno.“ E, onda tu imaju puno problema, još ako imamo od tog muškarca porodicu koja ga podržava da on treba da bude taj koji kosi i koji vodu nosi… Ali to usklađivanje je najteže sada u savremenim partnerskim odnosima.
**Vera:** A mnoge žene ne žele da prihvate tu ulogu, da one rade osam sati, a da on onda ide na evente svako veče, a da ona ostaje sama sa decom.
**Milica:** Nasumično pivo, imamo i to… nećemo ulaziti. Ali da li…
**Vera:** Tako je to često i povod za razvod.
**Milica:** Da li uopšte u vašoj praksi postoje partneri koji su ravnopravni partneri? Ili se još uvek borimo oko toga ko je glavni i ko je gazda u kući? Da li uopšte mora da postoji taj princip da neko bude gazda u kući?
**Vera:** Pa vidite, mi živimo u autoritarnom društvu i danas, gde se stalno odmeravaju snage, ko je jači, ko će da dominira nad kim? Mi to stalno imamo svuda. To je strašno. Pa jeste, ali to nam pojačava pritiske. I kad kažete da li mora… naravno, rezultati pokazuju da su odnosi koji postižu najviši stepen zadovoljstva oni u kojima zajedno učestvuju, ako su kolaborativni, ako zajedno kreiraju odnos, ako su ravnopravni. Da svako ima pravo da se iskaže i da zajedno donose odluke i da se nekako poštuju, da ne postoji strah, jer uvek kada jedan dominira, pitanje je da li ovaj koji je inferiorniji sme da se iskaže i izrazi. Jer je uvek nekako u poziciji da taj drugi odlučuje kako će. Tako da ti odnosi ne mogu da pokažu dobre rezultate dugoročno. Jedino, ako neko hoće, kaže: „Pa dobro, meni odgovara da on donosi pare, a ja decu, i mi smo se tako namirili.“ To je to. Ali ako svako hoće sebe da ostvari i da bude zadovoljan, ti egalitarni odnosi su najprihvatljiviji, ali je mnogo teško do njih doći. Koliko ih je? Malo ih je, kao i onih što smo na početku pričali, koliko njih dođu zbog preventive i kažu: „Mi smo došli samo da razvijamo partnerski odnos.“
**Vera:** To smo sve pričali pre emisije. Ne dolazimo kada bukti požar. Malo ih je, ali ih ima. Ja, verujte mi, znam najmanje dvadesetak takvih parova, koji zaista tako funkcionišu. Znači, ima i toga, ali je mnogo teško jer prolaze kroz ove izazove. Znači, kako sa tim ukorenjenim stavovima, kako da izađemo na kraj i kako da sada mi napravimo odnos koji nama odgovara. Znači, to je mnogo teško i ne kažem da svi oni moraju da prođu kroz terapiju. Ne, daleko od toga, ali oni moraju da se suoče sa sobom i da prođu kroz to preispitivanje da bi imali dobar odnos i da oboje budu zadovoljni. Kako da kreiramo odnos koji ćemo zajedno kreirati, a ne da jedan… jer jedan, ako dominira, ako je jedan glavniji, taj nekako određuje pravac. A onda samim tim može da se desi da drugi ne bude zadovoljan. Tako da oni moraju da odustanu od nečega što su duboko možda naučili u svojim porodicama. Kao i ženama nije lako, na primer, ako su imale majke koje su živele u tradicionalnim porodicama, gde su bile vrlo submisivne i gde su bile u tom klasičnom smislu u ulozi domaćice, majke, žene koje nisu radile.
**Vera:** I sada žena… kada je ona, koja je završila visoke škole, vrlo je uspešna, vrlo sposobna… imam jednu ženu koja je broker, radi na američkoj berzi. Ali joj je majka bila toliko pasivna i toliko podređena, nije mogla čak ni da radi. Nisu iz Beograda. I sad ona se sama suočava sa tim procesima. Ja, prosto, kada to sve radim, zaradim šest puta više nego muž. Ali kao da ima krivicu, što je izneverila…
**Milica:** Jer onda nije dobra žena.
**Vera:** Misli da onda neće biti prihvaćena.
**Milica:** Ništa ne znamo.
**Vera:** Nije baš da ništa ne znamo. Vidite, ova pitanja koja smo postavljali, su već neki korak… kada radimo u terapiji, kroz pitanja se otvaraju prozorčići, a onda kroz propitivanje toga možemo dalje da radimo na prevazilaženju istih. Tako da mislim da smo danas otvorili brojna pitanja i brojne kontroverze, i mislim da je to već korisno na putu kako dalje da se nekako suočavamo. I mislim da je najvažnije da ne stavljamo ruke na oči, što kažu, da ne zabijamo glavu u pesak, nego da nekako pratimo sebe, šta je to što je nama važno, šta nam odgovara, šta nam ne odgovara i kako da to, kada nekako osvestimo sebe i svoje potrebe, otvoreno i jasno kažemo. Da ne bude ni prećutkivanje niti agresivno napadanje, nego kako da naučimo da o tome razgovaramo i da budemo spremni da, ako sa partnerom ne možemo to da iskomuniciramo, ili ako su nam različite vrednosti i ciljevi, da onda kažemo: „Pa dobro, možda mi dvoje ne možemo da se uskladimo.“
**Milica:** I to nije tragedija.
**Vera:** Nije. Nekada ljudi izgube 20 godina u pokušaju… kada žena kaže: „Ali ja sam mislila da će moja ljubav njega da promeni. Šta sve nisam radila?“ A u stvari, on prosto nije želeo da se promeni. Ali ona je stalno verovala da će, ako se ona bude trudila, da će dopreti do njega. Na kraju je ona završila, mislim, na psihijatrijskoj klinici.
**Milica:** Čak se i to dešava.
**Vera:** Da. A kada ja nju pitam šta je to što njoj sada treba, ona više ne zna ni šta voli da jede. Jer vidite, žene su mnogo učene, naročito ranije, da one treba da brinu o drugima i da je glavna njihova misija da nađu momka, muža, da stvore porodicu i da brinu o drugima i da čuvaju porodicu. I mnogima je to i dalje jako ukorenjeno. I čak i ako ta porodica nije uspela, ona vidi krivicu u sebi. Jer kao da je žena menadžer za porodične odnose i da je kompletna odgovornost na njoj. I još bih jedan rezultat samoistraživanja napomenula. Znači, mnoge stvari su se ipak promenile. Da ne kažemo da je baš sve isto. Ono što ja vidim kao pomak, jeste da su muškarci, tate, angažovaniji kao roditelji nego ranije očevi. Tu se vidi pomak. Ali znate gde se najmanje pomak vidi? U kućnim poslovima. I dalje. Tu se i dalje najmanje menjaju stvari. On će, na primer, i da bude sa decom. I neki su očevi vrlo kreativni. Evo, došao mi je par, skoro, i kaže… žena kaže: „Ja bih njega kandidovala za tatu godine.“
**Vera:** Znači, ima i očeva koji su vrlo angažovani kao roditelji. Ali ta kućna sfera, kućni poslovi, to se ne… tako i dalje očekuje da više žena preuzme. I taj se deo najteže prihvata od strane muškaraca. I onda, naravno, žena dolazi u situaciju da ona radi, da je sve čeka kod kuće… kada žena…  da ona bude opterećena. A nekad se desi da žena čak i više zarađuje od muža, ali kada ona kaže: „Pa čekaj, daj da uzimamo bebisiterku ili ženu koja će da pomaže“, on kaže: „Ne, ne, ne, pa mi možemo sami.“ Kao da je to sramota da neko drugi pomaže.
**Milica:** Mi možemo sami, tako što ćeš ti…
**Vera:** Tako da se to najsporije menja.
**Milica:** O, koliko pitanja. Ali sve nas vraća na tu tačku komunikacije.
**Vera:** Jeste, na to. I ovaj deo vezano za te ukorenjene muško-ženske uloge. I ovo kada ste na početku pitali zašto se sve ovo dešava… zato što je velika diskrepancija između toga što se tradicionalno i dalje nekako promoviše na suptilne načine, a svet neumitno i brzo teče. Kao i sa porodicama. Vidite koliko su porodične konfiguracije promenjene. Na primer, počeli smo priču sa razvodima, kolika je stopa razvoda? Koliko ima samohranih roditelja, koliko ima parova koji žive zajedno, koliko ima roditelja bez dece, koliko ima dece koja su rođena uz pomoć surogat majki? Vidite koliko je to drugačije od onoga kako je ranije bilo: muž, žena, dvoje dece, pas.
**Milica:** I to je porodica.
**Vera:** I to je porodica. Znači, mnogo je promenjena struktura porodice, ko čini porodicu, ali se i dalje očekuje da porodice funkcionišu na stari način.
**Milica:** Mnogo vam hvala što ste dali jednostavnu sliku problema. Ali pošto nam je vreme ograničeno, ja vas molim da dođete ponovo. I da svi…
**Vera:** Da se o ovim temama pojedinačno razgovara. Žao mi je što neke nismo uspeli…
**Milica:** Obećajte da ćete doći ponovo, jer je stvarno previše pitanja, a sve su nam esencijalna, jer mi ne znamo da živimo život. To je najveća tragedija. Kupićemo nove telefone, otputovaćemo na Tajland sto puta… nije problem. Šta nam to govori?
**Vera:** Ali šta nam to govori? Ne znamo da živimo. Priča o prioritetima. Šta ćemo staviti kao prioritet? I često, sa roditeljima kada dolaze zbog problema sa decom, kažem, roditelji toliko rade i donesu kući poslove i rade na tabletima, a dete sedi samo, daju mu telefon. Koliko je važan taj direktan kontakt koji se kasnije ne može nadoknaditi? Kažu: „Ali ja moram da radim.“ Pa da, ali te potrebe koje dete ima… kako će ono da odloži te potrebe? I sada, kada se priča o prioritetima, moramo da vidimo šta je to, gde ćemo da stavimo veći akcenat: na odnose, komunikaciju, intimnost… poverenje… Problem poverenje je poljuljan. Sve nam je dostupno, lako je četavati sa nekim… često kažu: „Sedimo u dnevnoj sobi, ali on/ona je na telefonu, ne znam sa kim priča.“
**Vera:** Koliko često ulaze u tuđe profile, uzimaju šifre, pa uđu u kontakte i vide sve i svašta. Poverenje je jako važna tema.
**Milica:** Eto nam jedna od narednih tema. 
**Vera:** Dogovoreno. 
**Milica:** Hvala vam mnogo za ovo prvo gostovanje u našem potkastu, ali neka bude samo prvo, zato što ste nam razjasnili gde su problemi. Zastrašujuće je koliko ništa ne znamo.
**Vera:** Ono što bih ja za kraj ponovila, da ne ostanemo samo sa otvorenim problemima, da bi bilo dobro da se malo usmerimo u pravcu kako to prevazići, kako rešavati, jer sam rekla na početku da parovi imaju jako malo mogućnosti da uče kako drugačije. I kada se suoče sa problemom…
**Milica:** Zato što ne znaju.
**Vera:** Nije na nama da sve znamo. To što smo odrasli u nekoj porodici, da li nas to kvalifikuje za savršene roditelje i partnere? A šta ako smo imali loša iskustva u našim porodicama? To je problem, što uvek država kaže: „Deca su najveće blago“, ili „Porodica je osnovna ćelija društva“… ali koliko se na sistemskom nivou daje podrška parovima i porodicama? I kada oni ne znaju, ako bi im se dala mogućnost da im neko da podršku, ali da to ne znači da idu kod privatnog psihoterapeuta, jer ima mnogo onih koji ne mogu da plate. Nego kada bi bilo državnih, u lokalnoj zajednici, nekih servisa koji bi davali podršku i roditeljima i parovima, i kada bi to bilo destigmatizovano, onda bi se parovi lakše obratili.
**Milica:** Dobro, neka ovde završimo za ovaj put. Svakako ćemo se videti nekom narednom prilikom kada ćemo dati rešenja i za brojne prozorčiće koje ste otvorili. Ovde završavamo prvu epizodu sa Verom Despotović. U komentarima možete ostaviti teme i pitanja na koja biste voleli da odgovorimo. I naravno, kliknite na subscribe, jer smo tu zbog vas.