Očevi i oci
Drama porodice Bekam zapljusnula je svet – jedan razmaženi sin, jedna opasna snajka, javno raskidanje odnosa sa porodicom, uzimanje ženinog prezimena i tazbine u znak odmazde prema roditeljima, sve to pokrenulo je lavinu reakcija u koje su se uključili psihijatri, porodični terapeuti, trač rubike, pa se svet izgleda podelio na dva tabora. Iza ove priče, u kojoj se kriju sve teme današnjih bolesnih međuljudskih odnosa, otrovanih pre svega narcisizmom, stoji jedna koja je paradoksalna.
A to je tema porodičnog imena. I novca.
Naime, Viktorija i Dejvid Bekam tražili su od svog najstarijeg sina da se odrekne prava na korišćenje prezimena Bekam u komercijalne svrhe, jer je prezime Bekam i brend Bekam – samo njihovo. S jedne strane, to se može razumeti ovako – njihova imperija i lukrativni ugovori mogli bi biti uzdrmani, na primer ugovorima sa konkurentskim brendovima koje bi mogao da potpisuje njihov sin. Logika novca i planetarne imperije ne zna za milost.
Poruka, koju Bekamovi šalju sinu, mnogo je surova: „Naš brend ti je dao luksuzan život i mnoge povlastice. Ako nameravaš da sam napraviš nešto u životu, moraćeš, sine, da ne budeš Bekam. Ne možeš da koristiš naše ime – mi ti ga oduzimamo, jer naše ime pripada samo nama.”
Deca, ispostavlja se, postaju teret za brend. Izvor stresa za roditelje, advokate, imperiju. Porodica je preduzeće, i što se više para vrti, to su nova pravila surovija.
Zabraniti sinu da nosi prezime koje je rođenjem dobio, obesmišljava ideju trajanja. Zašto uopšte rađamo decu ako ne da bismo produžili vrstu, gene, lozu? Ali, kad ime postane brend, deca postaju potencijalna šteta za biznis.
Ludilo izgleda ovako: ako mladi Bekam želi da ostane u porodici Bekam, mora da se odrekne svog identiteta, a ako ostane ono što je rođenjem dobio (i što nije birao!), onda će biti isključen iz porodice. Zamislite situaciju u kojoj vaš uspeh (slava, pozicija, novac) zahteva da se članovi vaše porodice odreknu prezimena, kako vam ne bi „kvarili posao”. Drugim rečima, demon novca razvaljuje ideju porodice i najdubljih ljudskih veza.
Možemo li da zamislimo da ovaj presedan postane pravilo? Onaj ko se prvi seti da brendira, odnosno pravno prisvoji prezime, postaje vlasnik očevine (očevina je baština, baština je ono što pripada ocu) i može da diktira ne samo ponašanje članova porodice nego i njihove sudbine.
Očevi i oci, i sinovi, preci i potomci, a između njih – ugovori i advokati.





