
Zaboravićemo da smo bili sebični
Zbog predrasude da su uspešni ljudi usmereni samo na sebe, ne uspevamo da probijemo oklop sopstvene sebičnosti i ne uviđamo šta treba da promenimo
Pandemija sebičnosti, kao mlađa bliznakinja, došla je na svet samo nekoliko minuta nakon što je buknula pandemija korona virusa. Svaka za sebe dovoljna je da napravi haos, a kad su udružene, bacaju mračnu senku na svet koji smo mislili da poznajemo.
Odasvud se čuju strahovanja da će bolest sebičnosti biti pogubnija nego sama korona. S druge strane, antropolozi upozoravaju da je sebičnost duboko u nama, jer je kroz evoluciju olakšavala opstanak.
Toalet-papir kao simbol naše grabljivosti
U prethodnih nekoliko meseci, sebičnost, koja se uglavnom definiše kao nedostatak obzira prema drugima i usmerenost na ličnu dobit i zadovoljstvo, pokazala je mnoga ružna lica. Na prve najave karantina i zatvaranja, ljudi u celom svetu pohrlili su u prodavnice i grabili sve što se na rafovima moglo naći. Televizijski ekrani i mreže bili su preplavljeni snimcima mirnih domaćica i ljubaznih suseda, koji se laktaju u redovima i tuku oko poslednjih konzervi na rafu. Takva otimačina bila je naročito tragikomična u zemljama u kojima od završetka Drugog svetskog rata nije bilo nestašica robe široke potrošnje. Psiholozi su objašnjavali da je proradio strah za opstanak, mada je ostalo nejasno zašto je baš rolna toalet-papira postala simbol te faze naše grabljivosti.
Antropolozi kažu da je sebičnost duboko u nama, jer je kroz evoluciju olakšavala opstanak

Kako je pandemija odmicala, naišao je period u kome su maske postale jabuka razdora. „Moje pravo je da ne nosim masku” i „Ugrožavaš me, ako ne nosiš masku”, međusobno su se optuživali za sebičnost, a zapravo su pravili tipično ljudske greške. Antilopa će se možda ukočiti kad je napadne lav, ali sigurno neće tvrditi da lav nije opasan, kao što rade oni koji negiraju opasnost od zaraze. S druge strane, greška onih koji se dosledno pridržavaju pravila i insistiraju da ih se i svi ostali pridržavaju, leži upravo u toj nepopustljivosti. Istorija pobija verovanje da pridržavanje pravila garantuje bezbednost, a sve velike krize čovečanstva razrešavane su kroz spremnost na rizik.
Primitivno oružje nagona samoodržanja
Strahuje se da će bolest sebičnosti biti pogubnija nego sama korona
Ipak, nijedna pandemijska tema nije toliko uzburkala strasti kao socijalno distanciranje. Dok zagovornici otvaranja zahtevaju svoje pravo da rade, izlaze, druže se, jednom rečju – da žive normalno, „izolacionisti” mašu brojkama i zahtevaju produžavanje oštrih mera. I naravno, međusobno se optužuju za nedozvoljivu sebičnost. Zapravo, i jedni i drugi različitim rečima iskazuju istu želju – da prežive. A najstarije, pa stoga i najprimitivnije oružje nagona samoodržanja je upravo sebičnost.
Stoga nam danas toliko mnogo ljudi izgleda sebično, baš kao što i svako od nas sa svojim stavovima, onima drugima izgleda sebično. Psiholog Liza Mari Bobi smatra da odgovor leži u emocionalnoj inteligenciji. „Jedan od simptoma niske emocionalne inteligencije je tendencija da budemo apsorbovani sobom, ili isključivo zabrinuti za ono što nama treba, što sami mislimo, osećamo i želimo, nauštrb misli, osećanja, potreba i želja drugih”, kaže ona.
Zagovornici otvaranja zahtevaju da žive normalno, a „izolacionisti” produžavanje oštrih mera, jer imaju istu želju – da prežive
Štaviše, mi ni ne primećujemo sebičnost u svom stavu, pa i ne identifikujemo ponašanja koja bi trebalo da promenimo. S druge strane, kad se naša sebičnost ne uklapa u naše moralne standarde ili standarde sredine kojoj pripadamo, naš mozak pravi adaptacije sećanja, kako bi izbegao stid. Ona predviđa da ćemo se nekoliko godina nakon što ovo prođe, svi svog ponašanja sećati u sasvim drugačijem svetlu nego što ga danas vidi naša okolina.

Nesebičnost se isplati
Ljudi sa nesebičnim stavovima i ponašanjem imaju veću zaradu, više dece i uspešniji su u životu
Stručnjaci ukazuju da je danas naša prva dužnost da probijemo oklop sopstvene sebičnosti i da racionalno preispitujemo i svoje i tuđe ponašanje, kako bismo postigli „realnu sebičnost”.
Kad već toliko govorimo o sebičnosti, onda je trenutak i da preispitamo široko rasprostranjenu predrasudu da sebični ljudi bolje prolaze u životu. Ako i mi tako mislimo, onda spadamo u 68 odsto stanovnika ove planete. Istraživanje Stokholmskog univerziteta došlo je do ovog procenta na osnovu istraživanja sprovedenog u Evropi i Americi, ali je takođe došlo i do drugog, upravo suprotnog zaključka.
Nesebičnost postavlja civilizacijske standarde bez kojih puko preživljavanje neće imati smisla
Uprkos našem uverenju da uspešni samo misle na sebe i svoje potrebe, studija je pokazala da ljudi sa nesebičnim stavovima i ponašanjem imaju veću zaradu, više dece i uopšte – uspešniji su u životu. Nesebičnost se isplati, zaključili su autori studije. Ali, čak i kad se ne isplati materijalno, kao u slučaju miliona zdravstvenih i drugih radnika na prvoj liniji, nesebičnost postavlja civilizacijske standarde bez kojih puko preživljavanje neće imati smisla.