soljica sa kafom u ruci

Vidim ti visokog, crnog muškarca pred vratima

Naučnici su utvrdili da je prepoznavanje oblika ljudskog lica na stvarima, pojava koja se stručno naziva pareidolija lica, ono što nam je u nasleđe ostavila evolucija

Pogledamo u nebo, vidimo oblak koji nam se osmehuje i osećamo se prijatno. Ali ako nam oblak zaliči na lice veštice koja preti, podiđe nas jeza.

To ne znači da smo detinjasti, niti da smo psihički nestabilni, već samo potvrđuje da smo deo ljudskog roda.

Naime, naučnici su utvrdili da je prepoznavanje oblika ljudskog lica na stvarima, pojava koja se stručno naziva pareidolija lica, ono što nam je u nasleđe ostavila evolucija.

Sva ljudska bića su šampioni u uočavanju šema i kontura, a naročito oblika ljudskog lica na neživim objektima

Zbog te pareidolije, oni koji su uočili ljudsko lice na površini Marsa ili videli lik Bogorodice u godovima starog stabla, pa čak ni komšinica koja nam je videla brkatog muškarca u šolji, nisu prevaranti.

Sva ljudska bića su šampioni u uočavanju šema i kontura, a naročito oblika ljudskog lica na neživim objektima.

Bez ovog mehanizma ne bi bila moguća ni globalna popularnost smajlija, pomoću koga na najbrži mogući način primamo i šaljemo informacije o osećanjima

Ljudi oduvek pridaju neočekivano veliki značaj pareidoliji, a danas postoji čak i tviter nalog posvećen prikupljanju primera za fenomen „lica na stvarima”.

Tim naučnika sa Univerziteta u Sidneju utvrdio je da ne samo da možemo da uočimo lice na držaču za peškir ili zagorelom tostu, već i da naš mozak odmah počinje da analizira emociju koju to lice izražava.

Naučnici su se pitali zašto, ako smo već svega svesni, konturu lica na površini planete, na tostu ili u oblaku, ne odbacimo automatski, kao nerelevantnu, nego i tu odmah detektujemo emociju koju to lice izražava.

„Ljudi su vrlo sofisticirana društvena vrsta”, smatra Dejvid Alais sa Univerzitet u Sidneju, zbog čega mi detektujemo lica neverovatnom brzinom. Kad primetimo nos sa dva oka iznad i ustima ispod, mi odmah pomislimo: to je lice.

Tokom evolucije čoveku je bilo od životne važnosti da uoči lice i zaključi da li je u pitanju prijatelj ili neprijatelj, pa je taj proces maksimalno ubrzan. A sa brzinom, došlo je i do izvesne nepreciznosti.

Zbog te nepreciznosti, i ono što samo liči na ljudsko lice u nama pokreće mehanizam detektovanja emocija tog lica. Za prve ljude to je bilo pitanje života ili smrti, za biznismene ili pokeraše to je pitanje uspeha, a bez tog mehanizma ne bi bila moguća ni globalna popularnost smajlija, pomoću koga na najbrži mogući način primamo i šaljemo informacije o osećanjima.

Čim primetimo konture ljudskog lica, na površini Marsa, u oblaku ili na zagorelom tostu, mi ćemo odmah prepoznati i emociju koju to lice izražava

Jer, naučnici iz Sidneja su ustanovili da pareidoliju (oblik ljudskog lica na predmetu) procesuiramo na potpuno isti način kao i stvarna lica. Štaviše, mi i nismo u stanju da razdvojim prepoznavanje nečega kao ljudskog lica i detektovanje emocije koju to lice izražava.

„Mi nismo u mogućnosti da isključimo prepoznavanje emocije lica na predmetu, kao ni svoj emocionalni odgovor; nismo u mogućnosti da oblik ljudskog lica vidimo samo kao objekat.

To za svakoga od nas uvek ostaje istovremeno i lice i objekat”, rekao je Alais za Gardijan.

Nismo u mogućnosti da oblik ljudskog lica vidimo samo kao objekat. To za svakoga od nas uvek ostaje istovremeno i lice i objekat

U suštini, naš mozak ne zanima da li su lica prava ili lažna. On sva lica procesuira na isti način.