Naslovna za Mirjanu Bobic Mojsilovic

Tačka

Nedavno, u jednom malom gradu, posle jedne moje književne večeri, prišao mi je lokalni pisac, da se srdačno upoznamo i ispijemo čašicu ljubaznog razgovora. Tip je srednjih godina, objavio je tri romana i dve zbirke novinskih tekstova, ovenčan nekolikim književnim nagradama i nekako epohalno namršten nad sudbinom pisane reči i tragedije književnosti u ovom svetu, ogrezlom u površnosti.

Demon neizdrža pokušavao je da mu po svaku cenu na krajevima usana zadrži titravi osmeh, ali neko unutrašnje nezadovoljstvo držalo je njegovo lice u stanju iznenadne zaleđenosti, čak i kad je sam sebe hvalio, prepričavao kosmički veličanstvene teme svojih dela i nabrajao ne samo nagrade koje je dobio, nego i nagrade koje su mu, zbog pristrasnosti žirija i pritiska raznih književnih lobija, izmakle za dlaku.

Omaklo mi se, pa sam citirala genijalnu rečenicu Mome Kapora: Nije teško osvojiti književnu nagradu, mnogo je teže savladati želju da se ona dobije.

Kiseli osmeh zaigrao je na njegovom licu.

„Ja pišem ozbiljnu literaturu.” Izgledao je kao neko za koga ne možete da odredite da li se žali ili se hvali, dok je dijagonalnim pogledom pratio brojnu publiku koja odlazi sa mojim knjigama pod miškama.

„A tebi je lako, sa svim ovim ženama u publici”, rekao je sa izmešanim osećanjima divljenja, zavisti i ničim utemeljene superiornosti. „Tvoja publika su uglavnom žene?”

„Gde ćeš, sine, biciklom na Rusiju”, pomislila sam.

„Čitalačka publika sveta su žene”, rekla sam mirno, dok je on izgledao ošamareno.

„Nije lepo da potcenjujete publiku na kojoj počiva izdavačka delatnost. Žene su danas čitaoci, i posetioci književnih večeri, i članovi biblioteka i pozorišna publika. Čine ogromnu većinu. Preko osamdeset odsto.”

Zanemeo je.

„Hoćeš da kažeš da ti pišeš za muškarce?”

Počeo je da muca.

Pustila sam ga da se ʼpržiʼ.

Ozbiljna literatura je prskala iz njegovih usta, uveren da su je žene nekako srozale, dok mu je ipak dolazilo do pameti da je kontradiktoran – prezire žensku publiku, a sanja da jednog dana i sam napuni neku salu. Koliko sam uspela da razumem, njegovu književnu veličinu može da shvati veoma mali broj ljudi, jer je to ozbiljna stvar, a ozbiljne stvari nisu za neozbiljne ljude, a to su uglavnom žene, i za pune sale. Ozbiljne teme su kamerni orkestar.

Kako ovom kompleksašu da objasnim da je seksizam uvek izraz nemoći.

„Jedini zadatak knjige je da bude čitana”, rekla sam.

I tačka se, nekako, sama stavila na ovu priču.