Naslovna Mirjana Bobić Mojsilović

Slava

Proročke reči Endija Vorhola da će „u budućnosti, svako biti slavan petnaest minuta”, odavno su se obistinile. Nekadašnji koncept „slave”, nekada vezivan za herojstvo ili za neka druga izuzetna postignuća (uključujući i postignuća u kraljevskim „budoarima”), danas je dobio sasvim druge obrise. Slavni uglavnom nisu nikakvi heroji, niti su postigli išta izuzetno, osim ako nije u pitanju novac – a novac je najviša instanca izuzetnosti. Drugim rečima, danas slava vodi do bogatstva, zato što je prethodno sirotinji sveta obajšnjeno da bogatstvo vodi do slave, to jest do obožavanja.

Otuda na javnoj sceni imamo defilee slavnih koji su slavljeni zato što su poznati – a biti poznat, znači biti potencijalno zanimljiv za marketing svake vrste. Medijska prepoznatljivost, odnosno slava na društvenim mrežama, postaje svojevrsno zanimanje koje potencijalno može dovesti do ozbiljnog bogatstva. Eru bezrazložne poznatosti označile su žene iz Kardašijan klana, koje su utrle put novom lukrativnom rušenju granica između privatnog i javnog, zabavljajući svet skoro dve decenije rijaliti šou-programom u kome su svoje živote, i svoju privatnost, skoro potpuno bez zadrške izložile javnosti, pretvarajući se u fabriku za pravljenje para.

I kada i samo letimično pogledamo medije, portale i društvene mreže, utisak o potpunom rušenju granice između privatnog i javnog je neupitan. Svejedno da li se radi o provokaciji – skandalu – prikazivanju razgolićenog tela na javnom mestu, ili o medicinskoj faktografiji, o stanju stvari među nogama ili u vezama, tek frapantno je koliko je savremena kultura raskopčala simboličke i stvarne šliceve stvarnosti i dovela egzibicionizam i voajerizam na pobednički pijedestal vrednosnog sistema.

Pornografija privatnosti ogleda se u njenoj bolesnoj fascinaciji „krupnim kadrom”. Bez obzira da li se radi o ceđenju mitisera na TikToku, o ponosnom prikazivanju stome na ženskom telu, o brakorazvodnim parnicama ili o hodanju ulicama u providnim haljinama bez donjeg veša (kao žena Kanje Vesta) ili o „otvaranju vrata svojih vila i jahti za objektive medija”, tek ispostavlja se da iza zatvorenih vrata više ništa ne postoji.

A tamo gde više nema privatnog, tamo je „Životinjska farma”.