Sestra 

Nije danas lako ni u zdravlju, ni u bolesti, ali sve je lakše i lepše kad imaš sestru. Sašku

Moja sestra je najzgodnija ženska osoba koju sam u životu ikada videla.

Ni pre, ni sada, nema ni gram celulita, ni gram sala. Sve je na njoj kako treba. Jede kao mećava, jede muški, a na njoj sve idealno, i oblik i veličina.

Sve joj lepo stoji. Kad smo bile mlađe, mnogo sam patila, držala dijete… ona ništa.

Moja sestra ima lepu gustu kosu, punu lokni. Moja je prava i tanka, da ne kažem = nikakva. Kad idemo kod frizera zajedno, ona pegla kosu, a ja je kovrdžam.

Moja sestra pravi divne torte i kolače. Nekada je lenjirom odmeravala kocke, da joj sve budu jednake, kao u poslastičarnici, a sad to iskusno radi odokativno.

O ukusu da ne pričam. Jednom je za slavu pravila jedanaest torti i sve ih sekla kao sitne kolače. Ne mrzi je. Ja za to nemam strpljenja. Njeni recepti su određeni gramima, i ona to poštuje. Ja uvek volim nešto da promenim, zato i nije tako uspešno.

Moja sestra ima lepu gustu kosu, punu lokni. Moja je prava i tanka, da ne kažem = nikakva

Kad smo bile mlađe, pa delile sobu i ormar, njen deo uvek složen pod konac. Kod mene je sve dosta ležernije, da ne kažem da sam sklona i džumbusu povremeno.

Moja sestra radi u mikrobiološkoj laboratoriji, pa kad krene veliko spremanje po kući, tu ne može da prođe ni atom prašine. Sve se steriliše.

U vreme korone, bar sam bila sigurna da smo dezinfikovane načisto.

Kad sam u detinjstvu pala s mosta od skoro deset metara, imala je tri i po godine, bila pored mene i toliko vriskala za mnom da je nekoliko dana bila bez glasa.

Moja sestra ima najtužnije lice na svetu kada plače. Na svim fotografijama iz detinjstva, ona nešto plače, nije volela da se slika. Godinama sam i ja plakala dok sam ih gledala.

Kad su se rodili ona i brat, kao blizanci, u posetu su nam često dolazili čika Branko i tetka Vera, koji nisu imali dece. Sećam se priča iz kuće, da su pitali mamu i tatu da im daju moju Sašku, jer „šta će vam troje dece”.

Svaki put kad me je mama slala u prodavnicu, pomišljala sam kako će je neko uzeti kad ja nisam kod kuće, a onda bih trčala iz prodavnice kao da me juri cela kompozicija.

Moja sestra je svojevremeno bila žrtva pljačke automobila, marke fića, koji je vozila u vreme onih devedesetih. Za platu je kupila celu tablu slanine i još neku glupost, ostavila na sedištu, i dok je izašla još nešto da obavi, lopovi joj odnesu slaninu.

Posle je prodala i auto, i došla kod mene na Kipar, kad sam se porodila, da mi pomogne i upozna sestrića.

Kad mi padne daljinski na pod, ona se sjuri niz stepenice, misli, ko zna šta se desilo?! Kaže, to je jače od nje

Već nekoliko godina živimo zajedno u kući u kojoj smo se rodile i odrasle. Sredile smo koliko se moglo, lepo nam je. Imamo dvorište, cveće, drveće… Otkako sam se razbolela, ona brine o meni. Brine više nego što je to normalno. A šta je normalno?

Kad mi padne daljinski na pod, ona se sjuri niz stepenice, misli, ko zna šta se desilo?! Kaže, to je jače od nje.Nije danas lako ni u zdravlju, ni u bolesti, ali sve je lakše i lepše kad imaš sestru. Sašku.