Seoska škola

Ko zna sa zemljom, i biljkama, i pčelama, i životinjama, taj je spreman za svaku budućnost

Najčuvenija britanska pastirica, koja je pre petnaestak godina napustila gradski život i otišla sa mužem i decom u jedno selo u Jorkširu da započne novi život, ovih dana je doživela neverovatne kritike.

Slušaoci radio-programa u kome je gostovala, napali su je da joj deca, a ima ih devetoro, neće biti sposobna za normalan život – jer ih ona i muž sami školuju izvan savremenih tehnoloških sistema. Deca ne sede za kompjuterima i mobilnim telefonima nego, osim što uče iz knjiga, rade sve poslove na imanju.

Ostrašćenim zaljubljenicima u savremeni matriks, koji su zabrinuti što njena deca rade, što se malo igraju i što ih je lišila života kakvim živi njihova generacija, čuvena pastirica lepo je odgovorila sa nekoliko mudrih rečenica:

„Ako stavite decu na pijedestal, bez ikakvog osećaja nezavisnosti, i mislite da morate neprestano da ih zabavljate, šta da očekujete? Ono što radimo na farmi jeste priprema za veliki svet. Lekcije koje ovde nauče, spremaju ih za ceo život.”

U ova smutna vremena, svi sanjamo o životu izvan sistema – moja kućica u cveću, moja slobodica

I zaista, može li se ovoj maloj mudrosti išta dodati?

Jer, njena deca uče o svetu iz prve ruke, o rađanju, i smrti, i brizi, o vetrovima i suncu, o zemlji, i jedni o drugima, o solidarnosti i radnoj etici.

Ko zna sa zemljom, i biljkama, i pčelama, i životinjama, taj je spreman za svaku budućnost. U ova smutna vremena, svi sanjamo o životu izvan sistema – moja kućica u cveću, moja slobodica. Bašta, nekoliko kokošaka, voće, bunar. Živeti ponekad i bez struje. Znati upaliti vatru. Ko to ima i ume, ne treba da brine.

Videla sam pre neki dan reportažu o jednoj našoj porodici – tata, mama i troje dece, svi zajedno, sa korpama u rukama, idu na svoju njivu da skupljaju cvetove šafrana.

Svi su nasmejani, srećni i opušteni, a male dečje ruke sa neverovatnom pažnjom beru krhke lila cvetove koji su njihov zajednički porodični biznis.

Ako bi ovde kod nas i bilo onih koji bi ovim roditeljima zamerili što im deca nisu u igraonici, ili što ne gledaju crtane filmove, ili što nemaju najmodernije elektronske igračke koje im otvaraju vrata „modernog sveta” – niko se od njih ne bi ni najmanje uzbudio, pošto od svog posla, svoje škole u prirodi i svoje savršene starinske zabave, nemaju vremena da gledaju na internetu šta misle drugi.

I to je, verovatno, najbolji recept za srećan život.