Sa majkom na Vi, sa kevom na ti a mamika kako hoće
Pripadnici bebi-bum generacije su, osvajajući više sloboda još u tinejdžerskom uzrastu, osvojili i pravo da svoje majke zovu keva; nove generacije idu dalje
Kako zovemo svoju jednu jedinu – majku? Mama, reč koja sa malim varijetetima postoji u skoro svim jezicima, nastala je, smatraju neki istraživači, tako što oponašamo pokrete usta bebe koja sisa. Ta reč nas prati preko mamice i majčice kad se umiljavamo i tražim još malo čokolade, do mati moja mila kad nam je mnogo teško ili kad se nadamo da nas ona i odozgo čuva. Danas na društvenim mrežama imamo rasprave oko značenja reči mamika.
Nije manje natopljena emocionalnim nabojem ni reč keva, koju su bebi-bumeri usvojili kada i farmerke, kao simbol bunta i generacijskog identiteta. Roditelji potonjih generacija (X, Z, milenijalci…), u želji da razbiju sve prepreke između sebe i svoje dece, lagano uvode novi običaj oslovljavanja roditelja ličnim imenom.
Kad je majka bila Vi
Obraćanje ličnim imenom ima sasvim drugačije značenje od onoga što beleži istorija – obraćanja roditeljima sa gospodine ili gospođo. Ovaj običaj bio je posebno raširen među evropskom aristokratijom, kao i u Americi, sve do početka 20. veka. Na našim prostorima to nije bio običaj, ali jeste persiranje roditeljima, što se dugo zadržalo u Vojvodini ili ljubljenje ruke majci pri susretu, što je u južnim delovima zemlje, u patrijarhalnim porodicama, opstalo do duboko u 20. vek.
Momo Kapor je u jednoj priči napisao da je ćale istovremeno i autoritet koga se plašimo i najbolji ortak
Jedno istraživanje Stefani Kunc, američke istoričarke i autorke nekoliko knjiga o istoriji porodice, ustanovilo je da iako su do 20. veka majke uglavnom bile domaćice koje su brinule o kući i deci, one su zapravo manje vremena provodile sa decom, manje razgovarale sa svakim pojedinačno. Tada su oslovljavanja bila formalnija. Bespogovorna poslušnost i poštovanje majke bilo je nešto što se podrazumeva, što je zahatevao i otac, ali i šira porodica i cela zajednica, čak i kad oni sami majci to poštovanje nisu ukazivali. Decenije u kojima zaposlene majke postaju masovnija pojava, donose neočekivan obrt. One, zapravo, naročito od 1960-ih godina, počinju da provode više vremena sa decom, zbog manjeg broja dece u porodici i olakšanog obavljanja kućnih poslova.
Frojdov udar na majke
„Tokom prvih 80 godina 20. veka reputacija majke je zapravo opala. Bio je to ogroman udar na majke starog kova koje su očekivale sve to poštovanje samo zbog toga što su majke”, napisala je Stefani Kunc.
Preokretu je doprinelo i širenje Frojdove teorije, koja nije majke slikala uvek u najlepšem svetlu i koja je „dobru staru majku” krivila za mnoge probleme njene dece.
Keve su se u podizanju i vaspitanju svoje dece držale knjiga doktora Spoka i onoga što su im govorili pedijatri i psiholozi
Nekako u to vreme majke kod nas, u velikom procentu, postaju keve. Iako je reč žargonska i u početku je bivala povod za vruć šamar onome ko bi se usudio da je upotrebi, ona zapravo nema pogrdno značenje. Nastala je kao šatrovačka varijanta reči nekev, kako su majku nazivali sefardski Jevreji sa Dorćola.
Pripadnici bebi-bum generacije su, osvajajući sve više sloboda, još u tinejdžerskom uzrastu osvojili i pravo da svoje majke zovu keva, a očeve ćale. Važan promoter modernog i urbanog pogleda mlade generacije, slikar i pisac Momo Kapor, u jednoj priči je napisao da je ćale istovremeno i autoritet koga se plašimo i najbolji ortak. Keve se, takođe, lome između potrebe da ne ispuštaju dizgine vaspitanja svojih buntovnih tinejdžera i straha da ne prouzrokuju te proklete traume.
Mamika, hvata me panika
Pored priče Ćale, Kapor je napisao i dramu Mamika, hvata me panika, koja je 1975. ekranizovana kao TV film, a taj naslov ušao je u repertoar izreka njegovih savremenika. Međutim, mamika, izgleda, izvorno nije reč za majku, već za staramajku, to jest babu, a poreklom je iz Vojvodine, gde je nastala ukrštanjem uticaja više naroda koji tamo žive. Slična nejasnoća postoji i sa starijom rečju nana, koja se u Srbiji koristila za majku, a onda prenela na majčinu majku. Ali u vreme kada je Kapor pisao Beleške jedne Ane i tinejdžerku doveo u centar književnog dela, reč keva imala je neograničenu vlast.
Smatrajući da slobode za decu nikad nije dosta, nove majke su se trudile da od najranijeg uzrasta ostvare drugarski odnos sa svojom decom
Nije bilo lako kevi. Ona je odrasla uz majku koju je morala bespogovorno da sluša, a sad je imala ćerke i sinove koji su se bunili protiv svega, pa i protiv nameštanja sopstvenog kreveta. Muzički ukus da i ne pominjemo. Keve su se u podizanju i vaspitanju svoje dece držale knjiga doktora Spoka i onoga što su im govorili pedijatri i psiholozi u savetovalištima i školama, što su čitale u sve brojnijim magazinima, ali s druge strane, nisu mogle tek tako da se ogluše o autoritativne savete svojih majki i svekrva. Kad su poodrasla, njihova deca nisu baš uviđala tu delikatnu poziciju keve između prethodne i potonje generacije, kao između čekića i nakovnja.
Nova praksa
Kad su kevine ćerke i same postale keve, htele su, po logici stvari, da odu još dalje, pa su sve masovnije ne samo odobravale već i podsticale svoju decu da ih od najranijeg uzrasta oslovljavaju ličnim imenom. Dok se reč keva širila paralelno sa farmerkama, ova nova praksa pratila je širenje jednokratnih pelena. Glavni lik crtanog filma Bart Simpson, na primer, majci govori mama, a za oca kaže Homer, a samo kad se umiljava ili mu nešto treba, kaže tata.
Smatrajući da slobode za decu nikad nije dosta, nove majke su se trudile da od najranijeg uzrasta ostvare drugarski odnos sa svojom decom. „To je dovelo dotle da od majki i dece očekujemo mnogo više sada nego u prošlosti”, piše Kunc.
Deca obično u tinejdžerskom uzrastu testiraju granice tako što počnu roditelje da oslovljavaju imenom. Roditelji im to dozvoljavaju jer žele da sa decom budu drugari. Međutim, psiholozi kažu da je to pogrešno, da upravo u tinejdžerskom uzrastu deca imaju prijatelja koliko god hoćeš, a baš tada su im potrebni roditelji. Potrebno im je da majka bude mama ili barem keva.