Puštam misli - Gorica Nešović | To sam ja

Puštam misli

Kad se još ne znaju sva imena, onda se kaže „ona fina nova ženica” ili ona „plava ženica”. Samo se naglasi neki detalj da se ukapira koja „ženica”

Još sam u Banji. U četvrtak će biti tačno dve nedelje. Ima napretka, bolji je osećaj u telu, a tek u glavi… To se traži, to sam htela.

Upoznala sam dosta sveta, uglavnom starijeg. Toliko života u starim ljudima, to je lepo videti i doživeti. Neki od sedamdeset godina imaju energiju tridesetogodišnjaka, i to je recept. Hvalio nam se deka pre neki dan, drhtavim glasom, kako ima sina bizMismena sa velikim potencijalom, kako radi u banci i ima preko dve hiljade evra platu. Onda mu neko reče da ne pominje pare, baš u cifru… a deda ponosan na sina, pa bi da se hvali. Došao samo na tri dana. To mu nije ništa.

Recepti, anegdote

Kad se žene upoznaju, teme su drugačije. Kad se još ne znaju sva imena, onda se kaže „ona fina nova ženica” ili ona „plava

Mnogo mi je žao što nisam zdrava. Kad se setim kako sam i žurila, i trčala, i stizala ovim nogama svuda, a sada moram polako

Kafa uz sveću | to sam ja

ženica”. Taj izraz „ženica” pristaje i uz starije i uz mlađe, samo se naglasi neki detalj da se ukapira koja „ženica”. Razmenjuju se recepti, prepričavaju anegdote… Pričala nam naša Dušanka – kad je bila mlada, baba joj rekla da devet večeri broji po devet zvezda na nebu, a da će devete noći sanjati onog za koga će se udati. Ona tako brojala sedam večeri, osmo veče se naoblačilo, pa i nije bilo zvezda i onda je morala sve ispočetka. Tako se ipak udala kad je imala šesnaest i po godina. Radila, kopala, išla u nadnicu, rodila dva sina, sad je stigla reuma i još ponešto, ali duh joj niko nije potrošio.

Popodne, posle terapija, sedimo na tremu, udišemo nikotinske štapiće, pijemo kafe, pričamo i slušamo ptice. Nije mi dosadno ni kada ćutim. Nema gradske buke, nema automobila.

Dolazi žena i priča kako je prošle godine sa prijateljicom brala lišće ginka koji raste tu blizu nas i da je čitavu godinu pila čaj od ginka. Onda se ispostavilo da je promašila drvo, da je pila čaj od ko zna čega. Tek, to nije bilo drvo ginka. Imamo Milana koji to zna, pa joj je pokazao… Sad će sve da ispravi.

Slušam kako polako prolazi vreme

Moja Jelena hrani ovdašnje mačke, koje su inače site jer im svi daju da jedu, a imaju i sestru u bolnici koja ih posebno pazi. Hrana nam je odvratna, samo neko silno pileće meso, ostane mi pola u tanjiru, taman za mačke.

Nije mi dosadno ni kada ćutim. Nema gradske buke, nema automobila

Cvet | To sam ja

Htela sam da se žalim direktoru zbog hrane, ali sam odustala, ne mogu da se nerviram. Ovde nema nikakvog restorana ili samoposluge da može da se kupi nešto, samo trafike sa slatkišima… Ali, nema veze, kažu novi direktor je tek došao…

A šećeraši što su neposlušni! Jedu zabranjeno, jedu slatko, jedu slaninu…ccc. Kaže žena „pa zato postoje lekovi”.

Priroda | To sam ja

Mnogo mi je žao što nisam zdrava. Kad se setim kako sam i žurila, i trčala, i stizala ovim nogama svuda, a sada moram polako. Ima i to svojih lepota. Pođem, pa zastanem. Bitno da glava radi punom parom. Puštam misli da mi vrludaju, setim se nekih lepih situacija, pravim neke planove za budućnost, slušam kako polako prolazi vreme i samo ponavljam – odmaraj se, odmaraj.

Odmorite se i vi ovog leta, makar malo, sa dragim ljudima, nije bitno gde.

Čuvajte zdravlje, to još uvek ne može da se kupi.

Zdravi bili!