
Priručnik za devojčice
Pre neko veče vozila sam se gradskim autobusom. Na sledećoj stanici ušla je tinejdžerka (srednjoškolka) i stala pored mene. Pričala je mobilnim telefonom, kao da je u sopstvenom predsoblju, a pošto je držala telefon ispred sebe, sasvim jasno mogao se čuti i glas s kojim je pričala.
‒ Reći ću ti sutra.
‒ Ne, reći ćeš mi odmah, sada ‒ govorio je nervozni glas dečka.
Ponovio je naredbu nekoliko puta, i devojčica je počela da se vadi i pravda. U duksu, i sa dva crvena jastog pramena na licu, sa crnim krejonom na očima i žvakom koju je mučila među zubima, na prvi pogled nije odavala utisak nekoga ko bi se bilo kome pravdao.
Nešto me je zabolelo kao nekadašnju devojčicu, kao majku devojčice, kao ženu.
‒ Reci mu da ne možeš sada da mu kažeš, jer te sluša ceo autobus ‒ umešala sam se.
Devojčica me je zapanjeno pogledala, a onda mu je rekla:
‒ Ne mogu sada, svi me slušaju!
Da ga umiri, dodala je:
‒ Sutra ću da ti napravim iznenađenje.
‒ Kakvo iznenađenje? Je l’ fizičko, ili… ‒ nastavio je s peglanjem.
Počela je da muca.
‒ Reci mu: Ako ti kažem, onda neće biti iznenađenje ‒ glas mi je bio neumoljiv.
Nije me više gledala, samo je, okuražena, ponovila od reči do reči moju rečenicu. I onda je počela da mu objašnjava da će sutra da beži posle petog časa i da će onda…
‒ Ideš s mamom ‒ rekla sam glasno, dok su me momci, studenti koji su stajali okolo, gledali klimajući glavama u znak odobravanja.
‒ Ne moraš da mu ispričaš svaki svoj korak.
Klinka me je pogledala kao da ne razume šta joj govorim, dok je glas s druge strane nastavio da je propituje. Studenti oko mene slegali su ramenima u neverici, jer je ceo autobus prisustvovao sceni kontrole.
Devojčica je odjednom izgledala kao neko ko je navikao upravo na to – na kontrolu i zlostavljanje. Nije prekinula vezu, iako mu se uz moju asistenciju oduprla nekoliko puta, nastavila je razgovor, kao da mora, kao da drugog rešenja nema.
‒ Ne mogu da podnesem kako je maltretira ‒ promrmljala sam za sebe dok sam izlazila iz autobusa.
I obuzela me je neopisiva tuga pri pomisli da je tako mlada već prepuštena samoj sebi, ostavljena i ispuštena – gde su ti roditelji da joj objasne činjenice života, gde je ta mama, gde su učitelji i profesori da joj kažu da se ništa neće popraviti telesnim iznenađenjima, ni pristajanjem na kontrolu, ni bežanjem sa časova, ni blejanjem u nekom dvorištu ili parku da se ubije vreme.
Svi mi u autobusu hteli smo nekako da je spasimo, ali to je trajalo samo tri stanice, a mala je, očigledno, krenula do poslednje.
Možda je vreme da napišem Priručnik za devojčice?