Jelisaveta Karadjordjević

Princeza Jelisaveta i njene kosmičke karte

Biti princeza! Nema ženske osobe koja barem nekada, makar tajno, nije čeznula da bude princeza. Ali šta biva kad se nekoj devojčici u stvarnosti dogodi baš to – da se rodi kao princeza?! Priču o stvarnom životu jedne princeze, koja se rodila u Belom dvoru, možemo čitati u autobiografskoj knjizi Jelisavete Karađorđević pod naslovom Tamo daleko, koju je objavila izdavačka kuća Vukotić Media.

„Kosmičke karte su mi podeljene tako da sam morala mnogo da kopam po prošlosti i onome što je zadesilo moju porodicu i moj narod”, kaže princeza, ali dodaje da i danas više voli da upire pogled u budućnost, trudeći se da živi u sadašnjosti.

Jedina devojčica u kući punoj dečaka

„Jednom davno, rođena sam u velikoj beloj palati na samom obodu Beograda, prestonice Jugoslavije. Ta palata se zove Beli dvor. Bila sam jedina devojčica u kući punoj dečaka”, piše princeza Jelisaveta Karađorđević.

U ranom detinjstvu najdraži ljubimac joj je bio ovan koji je živeo u vrtu Belog dvora. U sobi za igranje imala je kavez sa kanarincima. Bila je nemirna devojčica. Jednom je sa sprata bacila plišanu igračku na glavu nekom važnom očevom gostu.

Leti je sa porodicom odlazila u Sloveniju, na Brdo kod Kranja, gde je imala psa, hranila male pegave jelene i kuniće. Kasnije, kao zrela osoba, princeza Jelisaveta će biti veliki borac za očuvanje prirode.

Dečaci koje pominje su njena tri brata od strica, prestolonaslednik Petar (1923–1970) i prinčevi Tomislav (1928–2000) i Andrej (1929–1990), sinovi kraljice Marije i jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je dve godine pre Jelisavetinog rođenja ubijen u Marseju, kao i njena dva rođena brata, kneževi Aleksandar (1924–2016) i Nikola (1928–1954).

Princeza Jelisaveta Karadjordjević, kao devojčica u beloj haljinici sa volanima.

© Knjiga Jelisaveta Karađorđević, Tamo daleko, autobiografija

Rođena sa mnogo evropske plave krvi

Jelisaveta ne samo da je bila jedina devojčica, već i najmlađe dete. Rođena je 7. aprila 1936. Obred njenog krštenja obavio je patrijarh Varnava, kumovi su joj bili britanski vojvoda od Kenta i njen deda po majci, grčki kralj Nikola, a kume – jugoslovenska kraljica Marija i britanska kraljica Meri, supruga kralja Džordža V.

Od svojih roditelja, jugoslovenskog kneza namesnika Pavla Karađorđevića (1893–1976) i majke Olge (1903–1997), Jelisaveta je dobila mnogo plave krvi. Preko oca, ona je Karađorđeva čukununuka, ali je i potomak ustaničke i ugledne porodice Nenadović. Preko očeve majke, a svoje bake Aurore, Jelisaveta je dobila gene ruskih Demidova i Trubeckih.

Jelisavetina majka Olga, rođena kao princeza od Grčke i Danske, bila je unuka grčkog kralja Đorđa I i praunuka danskog kralja Kristijana IX. Jelisavetina baka po majci bila je unuka ruskog imperatora Aleksandra II Romanova. Po majčinoj liniji, Jelisaveta je i vrlo bliska rođaka sadašnjeg britanskog kralja Čarlsa. Iako sva ova, samo u najkraćem pobrojana srodstva, služe da dokažu status princeze, Jelisaveta Karađorđević autobiografiju ne počinje od njih.

Korice knjige  Tamo daleko-autobiografijaJelisaveta Karađorđević i na zadnjim koricama, princeza sa knezom Pavlom.

© Korice knjige – Jelisaveta Karađorđević, Tamo daleko, autobiografija

Važan razgovor s ocem

Prve stranice knjige Tamo daleko otkrivaju nam dramatičan razgovor između Jelisavete i njenog oca, u kome joj on objašnjava uzroke naglog preokreta u njihovom životu, izazvanog dramatičnim istorijskim i političkim događajima. Kao regent, knez Pavle se u politici oslanjao na rođake u Britaniji i na poznanstva koja je stekao tokom studija na Oksfordu. Ali kad je Hitler počeo da trese Evropu, Pavle je, u nameri da Jugoslaviju spase od ratnih razaranja, potpisao Trojni pakt. Vojnim pučem od 27. marta 1941. knez Pavle je svrgnut i proglašen izdajnikom. Potom je počelo razaranje.

Cela Pavlova porodica je deportovana u Afriku, prvo u Kairo, pa u Keniju, gde je engleskom guverneru naloženo da ih tretira kao političke zatvorenike. Jelisaveta traži od oca objašnjenje.

Univerzitet nije za princeze

Jelisaveta piše o očevom razočaranju, o osećaju da „su ga izdali i Srbi i Englezi”, o surovim uslovima života u Africi. Tek godinama po završetku Drugog svetskog rata, porodici kneza Pavla je odobreno da se vrati u Evropu, na zalaganje britanskog kralja Džordža VI, koji je bio kum na venčanju Jelisavetinih roditelja, istog onog o kome je snimljen film Kraljev govor i oca dugovečne kraljice Elizabete.

Dramatičan trenutak, koji će obeležiti veliki deo kasnijeg princezinog života, je saznanje da više nikada neće moći da se vrati u Jugoslaviju, u rodni Beograd, jer je cela porodica Karađorđević proglašena državnim neprijateljima. Tako će princezina mladost biti obeležena obeskorenjenošću i ona će, kao iz nekog inata, prigrliti svoj lutalački usud.

Jelisaveta Karađorđević otvoreno piše o sudaru roditeljskih ideja i sopstvene potrebe da živi svoj život slobodno i ispunjeno. Imala je 16 i po godina kad je saznala da će je otac lišiti nasledstva ako se bude udala za nekoga koga on ne bi odobrio. Molila je oca da upiše univerzitet, ali je otac rekao „apsolutno ne” jer to ne priliči njenom položaju. „Kakvom položaju”, pitala se mlada princeza Jelisaveta.

Bekstvo u Ameriku i prvi brak

Jelisaveta piše da je posle tragične pogibije brata Nikija „mrtva tišina u njihovom domu postala gotovo opipljiva”. Govori o svom depresivnom stanju, višku kilograma, letargiji, osećaju zarobljenosti.

Kad je na skijanju upoznala Amerikanca Hauarda Oksenberga, odlučila je da pobegne kod njega u Ameriku, što joj otac nikada nije oprostio.

„Hauard i ja smo se zbližili i ja sam neplanirano ostala u drugom stanju. Nisam pojma imala o kontroli rađanja…”, piše Jelisaveta. Otvoreno govori o sopstvenom nesnalaženju u ulozi supruge i domaćice. Govori kako je zaključila da po prirodi nije materinski tip, što ne znači da ne voli svoju decu. Sa Oksenbergom je dobila ćerke Katarinu, koja je postala glumica i proslavila se ulogom Amande Karington u seriji Dinastija, i Kristinu, koja, po Jelisavetinim rečima, više voli privatnost.

Jelisaveta Karađorđević iz mlađih dana.

© Knjiga Jelisaveta Karađorđević, Tamo daleko, autobiografija

Treći brak i prvi povratak u Beograd

Posle osam godina razvela se od Oksenberga, a ponovo se udala za Engleza Nila Balfora, s kojim je dobila sina Nikolasa. Ni taj brak nije potrajao.

Posle razvoda bila je u vezi, i potom verena, sa slavnim Ričardom Bartonom.

Treći put se udala 1987. za bivšeg peruanskog premijera Manuela Uljou Elijasa. Dok je bila u braku sa Manuelom, uz pomoć njegovih političkih veza, Jelisaveta Karađorđević je prvi put posle izgona došla u Jugoslaviju koja se već raspadala. Tada je u Beogradu provela samo jedan dan, i to gotovo inkognito.

Prv susret sa zemljom u kojoj je rođena, a koja joj je decenijama bila „tamo daleko”, u njoj rađa želju da se vrati. Jelisaveta počinje borbu za dobijanje srpskog pasoša, a paralelno živi vrlo aktivan život, ispunjuen putovanjima, konferencijama i susretima sa značajnim ljudima iz celog sveta da bi ih pridobila za aktivnosti na očuvanju prirode.

Borba za rehabilitaciju oca

Važan deo knjige odnosi se na Jelisavetine napore da rehabilituje svog oca kneza Pavla, da dođe do dokumenata koji dokazuju da su puč od 27. marta organizovale britanske službe, kao i da očeve posmrtne ostatke prenese iz Ženeve u porodičnu kapelu na Oplencu, što je i uspela.

Ova borba za opšte dobro i za ispravljanje nepravde nanete njenoj porodici dala je Jelisaveti Karađorđević novu, drugačiju snagu da se izvuče iz toksične veze sa Manuelom, koji je bio posesivan i kome ona do tada, kako sama kaže, nije mogla da kaže ne. Tokom tog procesa oslobađanja i ukorenjivanja, Jelisaveta je u Njujorku upoznala Dragana Babića, Beograđanina poreklom, koji joj je bio podrška u njenim nastojanjima. Njih dvoje poslednjih tridesetak godina žive zajedno u Beogradu.

Dirljiva je, ali i inspirativna iskrenost s kojom Jelisaveta Karađorđević piše o svojim slabostima, zabludama i greškama. Sa podjednakom dozom kritičnosti i lucidnih zapažanja piše o ljudima iz svetskog džet-seta sa kojima se družila, sarađivala ili sukobljavala tokom života.

Snovi i znakovi pored puta

Piše i o političarima, novinarima, umetnicima i običnim ljudima s kojima se družila od dolaska u Beograd. Seća se prve posete slikarki Olji Ivanjicki koja ju je zamolila da joj pozira za Karađorđev portret. Ipak, ni ljude ni zemlju u kojoj je rođena Jelisaveta ne idealizuje. Nije to u njenoj prirodi. I u 88. godini zadržala je gracioznost princeze, ali i oštar um i jezik svetske žene.

Jelisaveta Karađorđević u autobiografiji piše i o otkrivanju zdravog načina ishrane i blagodatima vežbanja, o jogi, o holističkom pristupu lečenju.

Kroz knjigu su posejani i princezini snovi, neobične koincidencije i događaji koje ona naziva znakovima pored puta.

Osim što je priča o uzbudljivom životu jedne posebne žene, knjiga Tamo daleko je i jedna vrsta putopisa, u kome princeza čitaoca vodi s kraja na kraj sveta, od Afrike do Njujorka, od Pariza i Japana do Latinske Amerike, ali ne na mesta na koja dolaze turisti, već u prostore koji nisu dostupni velikom broju ljudi.

Naslovna fotografija – © Knjiga Jelisaveta Karađorđević, Tamo daleko, autobiografija