Ponos

Za mudrog čoveka, pitanje svih pitanja ne glasi – da li si ponosan, nego – da li si srećan

Pitali su me pre nekoliko dana u nekom intervjuu, da li sam ponosna na seriju Azbuka naših života, snimljenu prema mojim romanima Azbuka mog života i Muška azbuka. Ne sećam se tačno kako sam rekla, u svakom slučaju, rekla sam, otprilike, da mi je mnogo drago zbog celog projekta, i da sam srećna što su moji romani ekranizovani, ali nisam pomenula reč ponos.

Celo popodne sam, posle, razmišljala o ponosu, o tome šta znači ta sintagma „biti ponosan na sebe”. Da li sam ponosna?

U stvari, i nisam.

Jer, kako ja vidim te stvari, biti ponosan, odnosno dičiti se sobom, znači živeti u uverenju da si nekako bolji i veći od drugih. Da ti taj tvoj ponos sija kao neki orden na reveru. Znači misliti o sebi u superlativu i to pokazati svojim držanjem, koje će, zauzvrat, obezbediti zadivljene poglede drugih. Njihovo poštovanje? Bolji društveni status?

Ali onaj ko očekuje poštovanje drugih, uglavnom nema poštovanja prema sebi. Onaj ko čezne za boljim društvenim statusom, nezadovoljan je onim u kome je. Ponos je kategorija ega, a to ljudi koji razumeju koliko je život kratak, i koliko su varke oko koji se trudimo samo – varke, sa vlastitom zrelošću – odbacuju. Ponos je, uz sve to, i vrlo klinačka kategorija. Koga se, uostalom, tiče da li o sebi mislimo da smo najbolji, najlepši, najznačajniji. Ponos ume nekritički da uzdigne čoveka, a ume i da boli.

Sreća je igranje za sebe, ponos je igranje za druge

Za mudrog čoveka, pitanje svih pitanja ne glasi – da li si ponosan, nego – da li si srećan.

Jer, kad se radi o ponosu, to uvek znači neku vrstu igranja za javnost, za svet, za čaršiju, za druge. Pitanje sreće je uvek pitanje ličnog doživljaja vlastite uloge u sopstvenom životu. Sreća je igranje za sebe, ponos je igranje za druge.

Videla sam mnogo uspešnih koji pucaju od ponosa, koji bi nekako, ako je to ikako moguće, da budu još ponosniji, i ne znam zašto, ali uvek mi na pamet pada divan stih Filipa Larkina da „iza reflektora stoje neuspeh i kajanje”.

Biti ponosan na sebe znači da ništa nisi razumeo.

A uspeh, to je takođe relativna kategorija.

Videla sam srećnog taksistu, i šofera autobusa, i prodavca drangulija na pijaci, obične male ljude koji i kad govore o vlastitom ponosu, u stvari govore o tome da nemaju čega da se stide.

A to je najveći uspeh i najveća sreća.