Pakovanja

Kućila sam se po tuđim kućama. Krečila, popravljala vodokotliće i strujomere o svom trošku, pravila nameštaj po meri, kupovala novi i uživala

8

Selila sam se tačno šesnaest puta. Jednom i u drugu državu. Nanosala se stvari, natovarena, pretovarena… ali svaki put sa radošću. Svaka selidba značila je nešto bolje, nešto novo, nešto iz početka.

A svaki početak je lep. Doktorirala sam pakovanje . Sortiram kutije, pravim plan šta ću gde… to traje jedno nedelju dana, a onda selidba. Nosači, kamion, gužva, prašina. Na svakoj kutiji je broj, a u mom tefteru spisak i sadržaj svih kutija. Nije komplikovano, lako posle sve nađem. Najlepše je prvo jutro u tom novom stanu koji ću da plaćam, ali ga zovem svoj. 

Imam kutiju dobrodošlice, u njoj su tiganj, ulje i malo namirnica za doručak. U tom džumbusu, mora lepo da počne dan. Pržim jaje na oko, malo sira, jogurt, kafa naravno… i krećem sa raskrčivanjem.

Mesec dana se gnezdim, okrećem nameštaj, punim ćoškove da sve izgleda kao da sam tu oduvek, da što pre to postane moj prepoznatljivi dom.

Najlepše je prvo jutro u novom stanu koji ću da plaćam, ali ga zovem svoj. Imam kutiju dobrodošlice, u njoj su tiganj, ulje i malo namirnica za doručak

Kad sam se selila u drugu državu, sukcesivno sam nosila neke drage stvari. Kupila sam neki servis za ručavanje, nešto lepše u životu nisam više videla, ostatak od uvoza, italijanski, skup. Imala sam čuvenu ručnu torbu sa Snupijem, koja je bila idealna za ručni prtljag u avionu. Svaki tanjir u papir, pa krpe između, i tako osamnaest delova. 

Uz to, omiljeni set za svaki dan, sa motivom kućice na šoljicama, kao deca kad crtaju, ali po četiri činije, šoljice sa tacnama, malim i velikim tanjirima. To sve okačim na rame i glumim kako nije teško, a rame mi otpada.

Kućila sam se po tuđim kućama. Krečila, popravljala vodokotliće i strujomere o svom trošku, pravila nameštaj po meri, kupovala novi i uživala.

Pre četiri godine, kad mi se slošilo da sam pomislila kako je nešto ozbiljno i kako ću možda da završim u nekoj bolnici, onako nikakva, sa poludelim šećerom pred komu, spakovala sam stvari u veliku kesu i ostavila na krevetu. 

Kad je doktorka rekla da moram hitno u bolnicu, samo sam sinu rekla da ponese kesu. Sve je bilo spakovano. U to vreme nije bilo korone, pa su mi za dve nedelje dolazili u posetu svi živi i donosili jastuke, laptop, knjige… kad sam se vraćala kući, trebala mi je prikolica da sve ponesem.

Ovih dana pravim novi spisak, opet moram u bolnicu. Ali sad sam iskusna. Pakujem samo veš i čarape i rezervnu pižamu. Dobro, mora i neka kozmetika, tj. higijena, neki keks, pa sok i voda…

Opet će da se nakupi.

Kad se sve završi, moram kod kozmetičara, na jedno fino pakovanje , da se osvežim, da prodišem, da se osetim.