Ostanimo na kolenima do daljnjeg

Spremam sa ćerkom probni prijemni ispit za fakultet, razredna nam je svima dala testove za vežbanje.

Čitamo odlomak pesme Đulići uveoci:

Evo venca tužna cveća,

  Koj sam tebi počo viti,

A venac se šire spleo

  Sve vas može zagrliti!

Ne mogu ga u vis bacit –

  Pa nek stoji iza svega,

Međ Srbima kao spomen

  Mog života i vašega.

Plačem da me deca vide. Ni prva, ni poslednja, nema. Nemam ni reči da kažem. Nemam mišljenje. Ćutim, s knedlom u grlu.

Imam četvoro dece koja su išla u školu Vladislav Ribnikar.

Znam čuvara 20 godina, sve koji su išli tamo iz moje generacije, sve direktorke, skoro sve predavače. Đaci su deca roditelja iz moje generacije. Lekar je išao s nama u srednju školu. Dete vrata pored vrata od stana mojih roditelja. Povezana i uzduž i popreko sa mrakom koji nam je došao u doba kad mu vreme nije.

Dete koga nema je moje, tvoje, komšiničino. Moje sestre od strica, tvoj sinovac, moja sestričina. Moga kuma, najbolje drugarice, tvoja ćerka iz prvog braka. Dete koje znam sa letovanja.

Rascep, ponor. Pali. Otvorili oči u mraku, pokušavamo da se podignemo na kolena.

Ostanimo na kolenima do daljnjeg.

Decu grdim i grlim u isto vreme. Otimam igrice iz ruke. Kriva sam.

Olga kaže: Topina je da svi kuvamo ručak s tobom.

Topina je što razumem šta je htela da mi kaže!

Mirišem vam kosu dok spavate, deco moja mila.

Oče naš, daruj im carstvo Tvoje i učešće u večnim Tvojim dobrima, jer ti si život i vaskrsenje i pokoj usnulih slugu Tvojih, Hriste, Bože naš.

Amin.