Aparat za sluh na pozadini koja dočarava različite frekvencije

ORL lekar: Savremeni slušni aparati omogućavaju normalan život

Slušni aparati predstavljaju elektronske uređaje čija je funkcija da osobama sa slabijim sluhom pomognu da bolje čuju i da mogu normalno, samostalno da funkcionišu u svakodnevnim životnim obavezama.

Čovekov slušni opseg je približno od 20 do 20.000 Hz. Međutim, veoma mali broj ljudi ima gornju granicu veću od 16.000 Hz. Frekvencija ljudskog govora najviše je zastupljena u frekventnom opsegu od 500 do 4.000 Hz. Gubitak sluha na ovim frekvencama uslovljava i potrebu za slušnim aparatom. Zbog toga se slušuni aparati najčešće prave u frekventnom opsegu od 125 do 8.000 Hz.

S obzirom na mesto primene (uvo, glava), slušni aparati ne mogu biti proizvoljne veličine, izgleda i materijala.

Početak masovne proizvodnje

Prvi slušni aparati bili su ogromni, oblika trube, s velikim spoljnjim otvorenim delom koji je služio da sakuplja zvuk. Razvojem tehnologije, trubu je zamenila tanka cev koja je prenosila zvuk do uva.

Početkom dvadesetog veka počela je prva masovna proizvodnja slušnih aparata. Već sredinom dvadesetog veka postojale su dve vrste slušnih aparata koji su prenosili zvuk putem ušnog kanala i putem kosti iza uva.

U početku su to bili veliki aparati, s velikim baterijama, neprikladni za nošenje, a danas su to skoro neprimetni, programibilni, digitalni aparati koji se prilagođavaju spoljašnjim zvučnim promenama, prijatni su za nošenje i ne stvaraju zamor i opterećenje kod korisnika.

Princip rada

Pincip rada slušnog aparata imitira princip rada uva. Svaki slušni aparat u sebi poseduje mikrofon koji služi da primi spoljašnje zvukove. Primljeni zvuk obrađuje elektronika aparata, pojačava ga ili smanjuje, filtrira spoljašnje šumove i tako obrađen zvuk šalje na zvučnik.

Naravno, što je bolja elektronika aparata to je bolja i obrada zvuka. U današnjem vremenu postoje i aparati koji umesto zvučnika koriste bluetooth veze u okruženju koje poseduje takve mogućnosti (telefon, televizor).Takav prenos zvuka direktno se elektronski obradi u aparatu i šalje na zvučnik.

Delovi slušnog aparata

Baterija – slušni aparati koriste baterije na bazi cinka. Dužina trajanja takvih baterija zavisi od dužine korišćenja aparata u toku dana, elektronike aparata, programa koji koristi aparat, kao i od zvukova u okruženju, odnosno opterećenja rada aparata.

Mikrofon –sakuplja zvukove i pretvara zvučne talase u električne impulse. Imamo obične mikrofone koji skupljaju zvukove iz svih pravaca, i usmerene mikrofone koji skupljaju zvukove samo iz tačno određenog okruženja gde su i usmereni. Takvi mikrofoni su bolji i ugodniji za uvo, pogotovo u bučnim sredinama.

Elektronika slušnog aparata (integralno kolo) – predstavlja mozak aparata, prevodi električne signale mikrofona u niz binarnih brojeva, pojačava potrebne i smanjuje nepotrebne zvukove, uklanja šumove i čini slušni aparat udobnim i komfornim za korisnika.

Zvučnik – služi da se ono što je obrađeno u aparatu čuje kao zvuk prijatan uvu korisnika, tačnije, pretvara električne impulse u zvučne talase koji kroz slušni kanal dolaze do bubne opne.

Vrste slušnih aparata

Danas postoje razne vrste slušnih aparata, pa prema položaju nošenja postoje: aparati iza uva, aparati u uvu i aparati u slušnom kanalu.

Aparati iza uva, iako su sa estetskog stanovišta najvidljiviji, veliki su i stavljaju se iza ušne školjke, ali su i najbolji zbog mogućnosti programiranja, dužeg trajanja elektronike i baterija. Mekani deo ovog aparata naziva se oliva i ona se izliva prema obliku ušne školjke korisnika. Aparat i oliva su povezani tankom silikonskom ili plastičnom cevčicom koja prenosi zvuk do olive, odnosno slušnog kanala.

Estetski najbolji jesu aparati u ušnom kanalu, ali oni imaju manju mogućnost programiranja, dosta su skuplji i imaju manji vek trajanja, kako elektronike tako i baterije.

Prema načinu obrade zvuka postoje: analogni, programibilni i digitalni slušni aparati.

Analogni slušni aparati su jeftiniji, oni obrađuju zvuk u analognoj formi i nemaju mogućnost filtriranja i prilagođavanja zvuka korisniku, pa u nekim situacijama spoljni zvuk za korisnika može biti jako neprijatan.

Programibilni aparati su u suštini analogni, ali programirani aparati koji poseduju mikroprocesor, te se oni mogu programirati na osnovu stepena oštećenja sluha korisnika. Mana je što i oni ne uspevaju filtrirati sve zvukove, a dobra strana je što se individualno programiraju prema oštećenju sluha.

Digitalni slušni aparati zvučni signal digitalno obrađuju, i to predstavlja glavnu razliku i prednost u odnosu na prethodne aparate. Takav zvuk se filtrira, obrađuje, pojačava ili smanjuje u zavisnosti od potreba korisnika. Na kraju, takav zvuk postaje prijatan za korisnika i ne stvara mu smetnje.

Upotreba slušnih aparata u današnjem vremenu sve više je potreba, a ne samo mogućnost. Najnovije tehnologije omogućavaju da slušni aparati danas zadovolje i najprohtevnije potrebe pacijenta.

No, pre nabavke aparata, pacijent prvo mora otići na pregled kod lekara otorinolaringologa da bi se utvrdio uzrok i stepen oštećenja sluha. Nakon toga, potrebno je uraditi precizno snimanje oštećenja sluha, pri čemu se pravi snimak sluha s kojim pacijent ide na probu aparata i podešavanje aparata prema stepenu oštećenja sluha.

Zbog lakše orijentacije pacijenta u prostoru, danas se predlaže nošenje aparata na oba uva.

I na kraju, treba dodati da je slušni aparat, kao i naočare za vid, pomagalo koje korisniku omogućava normalan život.

Ne treba bežati od nabavke i korišćenja slušnog aparata – zašto ne uživati u lepoti i mogućnostima normalnog života, ako je to već moguće?