
Nemam pojma šta je dozvoljeno
Kad sam bila mala, mene su zvali – bundevice moja. Kad se isprljam – prase naše.
Sećam se, mama, kad dođe na roditeljski, kaže: Šta uradi ovo moje tele?
Jednom, sećam se, u muzičkoj školi, kaže ona profesorki solfeđa: Koliko zna ovo moje magare?
Deda i baka, na moru, dok su čuvali nas šestoro unučića, zvali su nas raznim imenima u raznim okolnostima. Jasno je svima da je bilo najrazličitijih dogodovština i raznih povreda, te je sledilo: sunce ti žarko poljubim, nevaspitana deca, kreteni, prasad. Bilo je naravno i: dušo bakina, srećo dedina, plivate kao ribice. Jedete kao ajkule.
Kad sam počela da radim, pre mnogo godina, normalno je bilo da ti se starije kolege obraćaju sa dušo. „Ajde dušo”, bila je najnormalnija početna rečenica. To smo shvatali kao podršku. Podršku za ulazak u svet odraslih. Pomagalo nam je da shvatimo da letnji raspust ne traje tri meseca. Svet odraslih nas je čekao sa „dušo”. Sa ličnim odnosom, ne sa bezličnim.
Istina, mlađe devojke su nosile kraće suknje, a starije koleginice one do pola lista.
To je bio ustaljen red i nekako je sve funkcionisalo. Ili nam se tako činilo.
Danas se više ne zna šta smeš da kažeš detetu.
Ne sme učitelj više da izbacuje sa časa, ne smeš da im oduzmeš telefon. Vidim, nema vaspitnih packi ka potomcima.
Što se radnog mesta tiče, ne daj bože da nekom kažeš neku lepu reč.
Slučajno da ne pokažeš da si ljudsko biće koje ima oči, uši i nos.
Nemam pojma šta je dozvoljeno, a još manje šta je nekome okej.
Znam samo da će vama koje sam ja rodila danas morati da bude okej vegetarijanski ručak. Kod mene još uvek važe moja pravila, prasići moji.
Uz Aint No Mountain High Enough – svih izvođača.
Gospode Bože, danju vičem i noću pred Tobom. Nek izađe preda Te molitva moja. (Psalam 88)