
Naklon svim sportistima, Tokiju i našim životima
Stadion je konačno bio svojina cele zemaljske kugle. Od onih koji ne znaju šta će sa novcem, do gladnih, svako je bio posmatrač ovih Olimpijskih igara. Bio je to, u tom smislu, nezaboravan doživljaj
Koliko smo puta citirali rečenicu slavnog Pjera de Kubertena: „Najvažnija stvar na Olimpijskim igrama nije pobediti, već učestvovati, osnovna stvar u životu nije trijumf, već borba.” Da, ali da li mi, današnja pokolenja, sledimo tu ideju? Ne bih rekla u potpunosti, bar ne toliko često koliko bi trebalo.
Mnogo toga smo mogli da naučimo na ovogodišnjim Olimpijskim igrama. Pre svega o tome kako možemo da čuvamo planetu Zemlju. Materijali koji su korišćeni za sve što je podrazumevalo izgradnju, tehničku podršku, pa i medalje, pravljeno je od samoodrživih materijala. Ušteda, zar ne? Ali, ja bih o ljudima.
Mnogo toga smo mogli da naučimo na ovogodišnjim Olimpijskim igrama
Tribine ispunjene nadanjima
Nije bilo lako Japancima da prihvate da uloženi trud i novac ne mogu da se nadoknade. Primili su to sa mirnoćom karakterističnom za kulturu. Ne sa osećanjem gubitka, koje sigurno postoji, već sa osećanjem da su doprineli da kovid ne „osvoji” planetu, zasigurno ne sport.
Sportisti su, na otvaranju Igara, izlazili na teren kao da je stadion krcat. Puna srca, spremni za fer borbu, ustreptali, srećni. Prazne tribine nisu ličile na Potemkinova sela, već na prazna mesta ispunjena nadanjima cele zemaljske kugle i domaćina. Mogao je svako od nas da se zamisli na svakom od sedišta. Mogli smo još nešto – da shvatimo da smo u kovidu jednaki. Ništa nije moglo da učini da se dobije mesto na stadionu.
Stadion je konačno bio svojina cele zemaljske kugle. Ako je ikada postojala ravnopravnost u ovome, onda je to sada. Od onih koji ne znaju šta će sa novcem, do gladnih, svako je bio posmatrač ovih igara. Bio je to, u tom smislu, nezaboravan doživljaj.
Sportisti ponosni, nosioci zastava prvi među jednakima, prihvatili su naklon Japanaca koji su se zaista trudili da im nadoknade odsustvo navijača, sprovodivši sve ekipe do njihovih mesta, svaku ekipu najavljujući kao da je tu bar nekoliko hiljada njihovih navijača.
Bio je to razlog za ponos svakog pojedinačnog sportiste i celih reprezentacija. Posebno je bilo uzbudljivo posmatrati sa koliko ponosa su koračali po stadionu svesni važnosti trenutka za njih i njihov narod, onaj narod koga nisu mogli da vide, ali su mogli da osete.
Za vreme svih takmičenja nije bilo publike koja bi zdušno bodrila svoje sportiste. Bila je nekolicina ljudi iz timova, štabova ili delegacija. Ali kao da su čitave nacije bile tu. Mogli smo u očima svih takmičara da vidimo nadu, žar, želju za borbom, pa i pobedom.
Divne sportistkinje koje su farbale kosu u sve moguće postojeće boje, one sa upletenim kikicama, one sa dugim noktima i neobičnom šminkom, sve su se one takmičile kao da je ceo svet na stadionu. Same su sebi aplaudirale, same brisale suze radosnice ili one zbog neosvojene medalje. Ne zbog gubitka, nego zbog toga što u ovom pokušaju nisu uspele. Ali su učestvovale. Niko nije odustajao, mada je bilo teško.
Od vremenskih prilika koje im nisu išle naruku, do strogih sudija, praznih tribina i TV kamera koje su snimale svaki detalj: od izraza njihovih lica, očiju u krupnom planu, do trenutka kada su se delile medalje. Naravno, isto važi i za sportiste. Sem baš tolike raznolikosti u boji kose, ili dugih noktiju, da se našalim.
Divne sportistkinje koje su farbale kosu u sve postojeće boje, one sa neobičnom šminkom, takmičile su se kao da je ceo svet na stadionu
Čista srca
Žar sa kojim su se sportisti takmičili, u individualnim ili grupnim sportovima, bio je isti, ako ne i veći, od onog kojeg očekujemo na Igrama. Radost posle pobede ogromna. Glas iz grla nalik urliku, zagrljaj drugih iz ekipe, zagrljaj onih koji su ovog puta pobeđeni, ukazuju na ono što sport u najčistijem obliku jeste – igra, borba, pobeda, ne prestiž i ne oholost.
Deljenje medalja bio je poseban doživljaj. Poštujući protokol, svako je sam sebi stavljao medalju oko vrata. I znate šta, učinilo mi se da je to mnogo pravednije nego da im neko drugi stavi medalju.
Žar sa kojim su se sportisti takmičili, u individualnim ili grupnim sportovima, bio je isti, ako ne i veći, od onog kojeg očekujemo na OI
Pa oni su je osvojili, oni i treba da je stave. Suze kada su se svirale nacionalne himne, ponos u očima i trčanje počasnog kruga sa državnom zastavom, bili su spektakularniji nego da je stadion krcat. Za sportiste je bio. Bili su tu, duhom prisutni, svi koji su za njih navijali, učestvovali u njihovim pripremama, bili na periferiji njihovih života dok su se pripremali, voleli ih… do neba i nazad. Dragi ljudi, porodica, nacija. Himne su bile deo njihovih bića iako nije bilo na hiljade ljudi koji bi sa njima pevali. Kakav veličanstven prizor.
Videli smo, jasnije nego ikad, koliko je važno učestvovati, takmičiti se, čestitati pobedniku od srca, zagrliti, mada po protokolu ni to nije bilo dozvoljeno, i trčati ogrnut zastavom. Svako od njih se borio za sebe, ali i za svoj narod. Čista srca, ogromnog napora, velike želje i konačno, velikog uspeha.
Svako je sam sebi stavljao medalju oko vrata. I znate šta, učinilo mi se da je to mnogo pravednije nego da im neko drugi stavi medalju
Ko god da je stigao u Tokio, borio se, ovog puta izgubio, ili trčao ogrnut zastavom, pobednik je. Sport je pobedio koronu. Mi smo pobedili. Nije stvar samo u tome da hiljade pljeskaju i skandiraju nečije ime. Suština je u odnosu prema životu. Zbog toga je život pobedio. Tokio danas, u psihološkom smislu, jeste životni pobednik. Zaslužuje medalju. U to ime, dubok naklon svim sportistima, Tokiju i, pre svega, našim životima.