Letnji dan
U ovo doba, svaka kuća miriše na džem od kajsija. Ima recepata za neuke, za prvi put… I sve je tako jednostavno i lepo
Osvežilo poslednjih dana. Lakše se diše, hoda, priča, misli… Lepše sve miriše, a najviše osećam kajsije i breskve. I paradajz rodio, crveni se na sve strane. Ne znam šta bih pre probala.
U svojoj borbi, stigla sam do hiperbarične komore. Kaže doktorka, moram dvadeset pet puta u nizu
U ovo doba svaka kuća miriše na džem od kajsija. Ima recepata za neuke, za prvi put… I sve je tako jednostavno i lepo. Pakujemo tegle za zimu, za jesen, da imamo, jer nas stalno plaše kako je teško, a tek će biti. Ih, kao da mi ne znamo kako je kad je teško. Šta je sve svaka od nas pregrmela i preživela, kako se stiskala, šparala, čuvala i sačuvala.
Svako mora da se bori
Leti su dugi dani. Ima vremena za sve, a ostane i za razmišljanje, za gledanje u prazno, za bleju. Gledam finale Vimbldona, Nole se bori, srce nam puno, pobeđuje, slavimo, svi dižemo ruke… Aplaudiram, i po ko zna koji put pomislim kako svako mora da se bori za sve što ima, ili želi da ima, da je svaki dan neka borba, samo što nam nekad ide bolje, a nekad ne ide uopšte.
U toj svojoj borbi, stigla sam do hiperbarične komore. Kaže doktorka, moram dvadeset pet puta u nizu.
Prvi put je uvek najuzbudljivije, jer sam to videla samo na slikama. Moram da imam pamučnu odeću, bez šminke, kreme, gumice za kosu, nakita… klot ja. Stavljaju me u kapsulu, osećam se kao Gagarin koji će na Mesec. Treba da ležim i mirujem sat vremena, zatvorena u toj kapsuli. Nisam klaustrofobična, a imam i prozorčiće, pa mogu da gledam. Šta da radim sat vremena, šta da mislim, šta da tumbam po glavi?
Znam da ne mogu da progledam, ali mogu da prohodam, bez štapa. To bi bila pobeda, ali pre toga borba
Prvih pola sata sam žmurila, ali ne mogu da spavam na leđima, a onda me uhvati nervoza u nogama, vrte me noge, a moram da mirujem.Izdržah. Kad me napuniše kiseonikom, hitno na fizikalnu, još sat i po, struje, magneti, masaže, kinezi vežbe. Svakodnevna akcija, za celo leto. Znam da ne mogu da progledam, ali mogu da prohodam, bez štapa. To bi bila pobeda, ali pre toga borba.
Tračak sreće koje nismo svesni
Moja ulica je nekada odjekivala od dečje graje. Naročito leti, u vreme raspusta. Sada se niko ne čuje. Samo komšijski pas kome je večera oko osam uveče, pa kad vlasnik okasni sa klopom, on laje da se ori cela ulica. Kad dobije sledovanje, ni on se više ne čuje. Tu i tamo, protutnji neki auto ili motor, i to je sve.
Priča mi drugarica, kako je u policijskoj stanici muž udario ženu, pa se pitamo šta li radi kad nema policije. Jednu moju rođaku odžepario klinac ispred samoposluge, na pijaci umalo tuča zbog stiskanja paradajza.
Kratki fitilji, smanjena tolerancija. To je zbog leta, iako nije prevruće ovih dana, čak je vrlo prijatno.
Možda je i zbog cena koje divljaju dnevno, možda su se pokvarili planovi za letovanje, možda zbog male plate, možda zbog prelivene čaše, možda zbog izgubljene ljubavi. Ko zna?
Danas je novi dan. Dug, letnji dan. Ima vremena za sve. Ne dajte da vas izbaci iz takta nečiji ružan pogled ili reč. Oprostite i ostavite ljutnju za neki drugi sumoran dan.
Osmehnite se i sebi i drugima, možda u tom osmehu leži tračak sreće koje nismo svesni.
Čuvajte zdravlje, zdravi bili.