Mirjana Bobić Mojsilović

Kasnije

Sada kada već kitimo jelke, popravljamo porube na haljinama i jurcamo po radnjama da svojim najbližima kupimo neku sitnicu za pod jelku, palo mi je na pamet kako toliko toga, u životnoj jurnjavi, nismo uradili, ostavljajući trenutke, iskustva, ljude – za kasnije.

I pomislila sam kako to kasnije uglavnom bude prekasno, ili ga uopšte ne bude.

Jer, život ne čeka ništa. I nikog.

Kasnije smo već umorni, ili nas nešto mrzi, kasnije smo ostarili, ili su drugi ostarili. Ili su porasli. I supa je hladna. Ili smo izgubili interesovanje. I dan je postao noć. I možda će nas obuzeti osećaj žaljenja što nešto nismo uradili onda kada nam je sve bilo pri ruci, jer smo mislili da može i posle. Život je pokret, i nikada kasnije ne može biti isto kao što je sada.

I pomišljam, da ništa više ne odlažem za kasnije, za drugi put, za bolji trenutak. Kasnije, ponekad, postaje nikad.

Setila sam se Ruže, žene koja mi je pre mnogo godina spremala stan. Imala je preko šezdeset godina kada mi je priznala da se zaljubila. Na moje podignute obrve, lakonski je odgovorila – Kad ću, ako neću sad!

I zato, odlučila sam: Neću odlagati telefonske pozive prijateljima, neću prolongirati slanje poruka, neću čekati da nešto dođe do mene. Zvaću goste kad mi padne na pamet, neću čekati vikend da izađem, ni ponedeljak da počnem da pišem, ni nedelju da otvorim novo platno, ni sunčan dan da stavim roze karmin, ni premijeru da obučem bluzu sa šljokicama. Ne čuvam više haljine, ni cipele, ni tašne za neku bolju priliku. Ne čuvam više parmezan u frizu da ga iskoristim kad dođu gosti. Lepo je napraviti palačinke bez razloga, još je lepše pozvati nekog na piće u kafiću, bez povoda, u sredu popodne.

Neću za sledeći vikend da ostavim posetu Narodnom muzeju, niti ću da odlažem čitanje one knjige. I danas ću da počnem da radim gimnastiku u dnevnoj sobi, i ne čekam više ništa i nikoga da bih skoknula do Ade da vidim ima li moja omiljena plaža čuvara u zimskom periodu. I neću čekati sutra da sredim kosu. I ormarić u kupatilu. I plakar.

Dok otvaram pretrpane fioke radnog stola, zapanjeno posmatram tri kutijice ko zna kada kupljenih veštačkih trepavica koje nikada nisam stavila. Neću ih baciti.

Moram da naučim da ih stavim. Kad, ako ne sad?

Stvarno, nikada nije kasno da naučimo kako da živimo.