Jaje obojeno u lukovini

Svi naši martovi. Šetam divnim centrom glavnog grada, drveće pobelelo od novog cveća, mladog.

Uvek ista misao. Da ne uhvati mraz i satre mlade izdanke. Da bismo znali kako izgledaju mladi izdanci, oblikovani nemirnim prolećima, dovoljno je da pogledamo u nas same.

Od svih važnih datuma u martu, dolazak proleća prizivam. Dozivam, čak i po cenu spavanja jedan sat manje.

Mi sa izdancima u dijaspori merimo naše vreme od praznika do praznika. Lakše nam je oko Božića jer su nam fiksni datumi, pa se samo sekiramo na koji dan pada Božić, i njihov i naš, i koliko dana imamo sa svojima. Kod Uskrsa je teže, pa po nekoliko godina unapred hvatamo kad su nam slavlja blizu da nam deca budu tu, da farbamo jaja zajedno.

Dogma nalaže da farbamo jaja i kad nemamo kome, jer svaka kuća je dom koja ima jaje obojeno u lukovini.

Nisam savladala ta moderna, zdrava farbanja u cvekli, kurkumi… I ne žalim. Moram neke lekcije i u sledećem životu da savladam.

Naručila sam kosmajsko jagnje za uskrs. Jaja ću obojiti lukovinom sa Bajlonijeve pijace.

Neka trpeza bude puna, kad su nam kuće prazne.

Danas Bajaga i ponovo: Buđenje ranog proleća i večiti Kalemegdan.

Treba služit česti i imenu.

Neka bude borba neprestana,

neka bude što biti ne može –

nek ad proždre, pokosi satana!

Na groblju će iznići cvijeće, za daleko neko pokoljenje.

P. P. Njegoš