Hekleraj

Gledala sam pre nekoliko dana, celo popodne, kao omađijana, kako vešte ruke iz celog sveta heklaju torbe, tepihe, kape i, neverovatno – to me je opustilo

Tragajući za nečim, za bilo čim što će da mi skrene misli sa jedne jedine teme o kojoj svi govore, i za kojom tapkaju strašne senke apokalipse, lutala sam bezbrojnim puteljcima interneta i Jutjuba, ovlaš sam bacala pogled na emisije o kuvanju (kome da kuvam kad niko ne dolazi?), o dugim putovanjima na egzotične destinacije (ali, putovanja su mislena imenica!), o istorijskim ličnostima (sve je matriks!), o sazvežđima (zvezde nam nisu naklonjene!) i religijama (Gospode, spasi nas!), i svaka od njih bi me, zamršenim putevima asocijacija, vraćala na ono od čega bežim.

I onda, otkrila sam heklanje.

Gledala sam pre nekoliko dana, celo popodne, kao omađijana, kako vešte ruke iz celog sveta heklaju torbe, tepihe, kape i, neverovatno – toliko me je to opustilo, smirilo, i prenelo u neku realnost – nerealnost, u kojoj postoji brojanje, i nit, i neki opuštajući instrumental, u kojoj nešto pod rukama raste, dobija oblik i smisao, i postaje mala umetnost života.

Pomislila sam kako je heklanje života, možda, u ovim trenucima najspasonosniji hobi

I pomislila sam kako je heklanje života, možda, u ovim trenucima najspasonosniji hobi koji pomaže mozgu, i srcu, i duši, i prstima da se presele u alternativni život u kome postoji samo mir.

Nekada su naše majke i bake heklale, i bio je to hobi za stare žene, a hekleraj je iz naših kuća proteran kada su stigle zavese na metar, stolnjaci od platna, kada su televizori postali tanki i nezgodni da budu prekriveni rombom neke šustikle, i kada su kombinovani ormani i kredenci sa staklenim policama morali da ustuknu pred Jugoeksportom, Simpom i, kasnije, skandinavskom jednostavnošću.

Setila sam se i nekog tetkinog prekrivača, heklanog u obliku cvetova u svim bojama duge – bila je ponosna na svoje umetničko delo u pačvork stilu, koje je radila nekoliko meseci, sa ljubavlju i predanošću. Bilo je ružno da ružnije nije moglo biti, ali to više i nije bitno.

Tek sada mi je jasno da je to ćebe, to heklanje, smirivalo njene ruke, da je tada prestala da puši, i da ju je ta isheklana cvetna livada mesecima vodila na putovanja o kojima mi nismo znali ništa. Heklanje ju je spasavalo od svega.

Upravo zato što se bave ručnim radom, gde mora da se broji, da se zna, da se bude koncentrisan, gde je potrebno strpljenje i smirenost i gde su ruke uposlene, žene ne samo da žive duže, nego žive i bolje. Devojke širom sveta danas heklaju i pletu i prave od toga svoju umetnost.

Dakle, heklanje je u modi.

Pomislila sam da bih i ja, jednog dana, kad padne sneg, mogla da kupim heklicu, i neku debelu vrpcu, i naučim taj ručni rad i isheklam sebi večernju torbicu ili šal, i da otputujem sa tom kukicom i tom vrpcom, kao što su putovale sve te mudre žene koje su nas isheklale.