Kolumna Mrijane Bobic Mojsilovic za novembar - Glad.

Glad

Panika zbog reklamirane dolazeće gladi ovih dana obuzima svet. Ali, mi smo to sve prošli, zar ne? Sećam se kad ovde nije bilo kafe, pa se kupovala neka „majke mi, kafa”, kad nije bilo putera, ni mleka, ni ulja. Ni mesa, i kad smo svinjske polutke, koje nam je nabavljao sindikat, satima čekali ispred bočnog ulaza u Politiku. Kad nije bilo benzina. Ni sijalica. Kad smo cigarete kupovali na ulici u godinama koje su se kolokvijalno zvale „ vreme bonda i elema”. Kad su spretni ljudi išli u Bugarsku, i odande švercovali sve – od jaja do sokova na razmućivanje.

Narod koji je prošao sankcije, zna sve o tome. Svi se sećamo užasne inflacije, redova, praznih rafova u samoposlugama i kako smo na pijaci kupovali „za markicu”.

Sada je ta sudbina stigla zapadni svet. Britanske novine objavljuju šokantne vesti da je na Ostrvu nestašica jaja, i da je u Lidlu ograničena kupovina jaja, ako ih ima, na dva tuceta. Tradicionalni britanski doručak sada je bez jaja, a ljudi, uplašeni da ne ostanu gladni, rade isto što i mi – kupuju sve što im dođe do ruku.

Pa ipak, pošto ovde, u stvari, nikada i nismo bili potpuno siti, i pošto iz svakog od nas tradicionalno riče bar devet gladnih dedova iz stomaka, mi smo se silom istorijskih i klimatskih prilika naučili da budemo kreativni.

Na primer, popara ili cicvara, ili gola proja, prste da poližeš. Drugim rečima, naša kuhinja često je bila pravo remek-delo kreativnosti. Kako ni od čega napraviti nešto? Klin-čorba. Beli luk u rerni. Prazna pita. Kupus na sto načina. Da i ne govorimo o postu – onaj ko posti sve postove i sredu i petak, u proseku je preko dvesta pedest dana u godini na veganskoj ishrani, a od toga je bar sto dana i bez ulja.

Kad smo bili mali bio je čak i vic – „ruski sendvič” – to je bilo hleb dole, hleb gore i u sredini ništa. Ili još starinskiji obrok naših baka koji se zvao „’leba i jezika”.

Tamo gde su čorbe i kompoti nezaobilazni u tradicionalnoj kuhinji, jasno je da je uvek bilo više nemanja nego imanja.

Nije da sam inspirisana promocijom gladi koja stiže uskoro da nam definitivno uništi živote, ali izmislila sam nekoliko jela u poslednje vreme, u duhu naše tradicije – snađi se, kao i drevnog pravila da je gre’ota hranu bacati. Komšija mi je doneo mnogo dunja sa svog imanja. I smislila sam – kad nema krompira, a ima dunja, stvar je rešena. Pire od dunja, dobro posoljen i pobiberen. Kao i pržene dunje sa belim lukom, graškom i šargarepom.

Dakle, najvažniji sastojak naše kuhinje, i kad je glad i kad je obilje, jeste – komšija.