Film Vera – lepa Leskovčanka u špijunskom vrtlogu
Tražeći svoje mesto u muškom svetu, željna uzbuđenja i luksuza, srpska Mata Hari radila je istovremeno za Kraljevinu Jugoslaviju i Nemce, za Francuze i Engleze, za četnike i komuniste. Film Vera, čije prikazivanje u bioskopima počinje 10. novembra, osim što je uzbudljiva špijunska priča, zanimljiv je i po tome što je glavni lik žena, i to žena kakvu retko imamo prilike da vidimo u našoj, pa i svetskoj kinematografiji. Vera je devojka koja nije mogla da pristane na zadatu biografiju, već je rešila da osvoji svoje mesto u muškom svetu.
Naslovnu ulogu, lik Vere Pešić, igra Jovana Stojiljković, a partneri su joj Petar Zekavica, Tihomir Stanić, Viktor Savić, Nikola Kojo, Aleksandar Srećković, Anita Mančić, Vuk Kostić, Nebojša Dugalić…
Srpska Mata Hari – fascinantna i nepoznata
Film Vera je jedno moguće čitanje biografije istorijske ličnosti koja je najverovatnije iz ideoloških razloga dugo ostala zanemarena i zaboravljena. Producentkinja Danka Milošević srela se sa likom Vere Pešić tokom rada na prethodnom projektu, seriji Jovanka Broz i tajne službe.
Upravo je Danka Milošević podstakla Nedeljka Kovačića i Kristinu Đuković da se upuste u pisanje scenarija za film koji obrađuje „jednu fascinantnu ali nepoznatu epizodu iz naše istorije”. Kovačić potpisuje i režiju filma Vera, kao i televizijske serije koja će uslediti.
Pisanju scenarija prethodilo je istraživanje istorijskih podataka o ženi o čijem životu, odnosno o većini ključnih događaja iz života, postoji barem dve ili više verzija. Vera Pešić, koju su za života zvali „leskovačka lepotica”, poslednje godine života, od 1937. do 1945, provela je u lavirintu špijunskih igara.
Kako je to vreme neposredno pred Drugi svetski rat i tokom njega, ona putuje od Beograda do Beča, Berlina i Carigrada i u vezi je sa nemačkim i britanskim špijunima, sa službama Kraljevine Jugoslavije, sa četnicima i partizanima. Zato su je i prozvali srpska Mata Hari.
Jedna sasvim drugačija žena
Nju ne vodi ideologija, već želja da preživi i uspe. Nju privlači glamurozni svet koji je gledala u holivudskim filmovima. Osim akcije, film prikazuje i psihološku dramu jedne snažne, nezavisne žene, netipične za balkansko područje ili, kako su autori rekli, to je film o jednoj sasvim drugačijoj devojci.
Vera Pešić se rodila u Sijarinskoj banji, na Badnje veče 1919.
Verin otac Milan bio je jedno vreme sreski načelnik, a majka Anđa iz ugledne porodice, poreklom sa Cetinja. Porodica je živela u Leskovcu, gde je Vera išla u školu. Bila je vesele naravi, inteligentna i pričljiva.
Rano je postala svesna svoje lepote, što joj je dalo samouverenost i želju za luksuzom koju je i majka Anđa kod nje podsticala. Međutim, izgleda da je porodica naglo osiromašila, pa su je sa 16 godina udali za policijskog pisara, koji nikako nije mogao da zadovolji njene ambicije. Već tada se u Leskovcu govorilo da se iza njenih sanjalačkih očiju krije osoba koja ume svakog da prevede žednog preko vode.
Posle dve godine, Vera se razvela i sa jednim koferom došla u Beograd da ostvari svoje snove. Majka Anđa je po Leskovcu pričala da će Vera u Beogradu da nastavi školovanje, ali se Vera u prestonici zaposlila u jednom trgovinskom preduzeću.
U slobodno vreme čitala je novine jer ju je interesovala politika, a upisala se i u plesnu školu Mage Magazinović da bi se pripremila za visoko društvo o kome je sanjala. Računala je na svoju lepotu kao na ulaznicu.
Dvostruki špijun u 19. godini
Tako lepa žena sa tako izraženom ambicijom nije promakla iskusnom oku kontraobaveštajca Jugoslovenske kraljevske vojske Slavka Radovića i on je 1938. vrbuje i zapošljava u državnoj službi. Po nekim podacima, iste godine je Vera primljena i u tada već zabranjenu Komunističku partiju. Jedino se ne može sa sigurnošću tvrditi da li ju je Radović na to uputio kako bi mu pribavljala podatke o komunistima ili su komunisti bili njeno iskreno opredeljenje. Kako god, Vera je već sa 19 godina postala dvostruki špijun.
Radović je Veri obezbedio i najbolju obuku za špijuna koja je, uz ples koji je već počela da uči, podrazumevala i kurseve koje su držali najbolji kadrovi iz državnih službi, a ticali su se političkih pitanja, stranih službi koje deluju na teritoriji zemlje, metoda rada i drugih potrebnih veština.
Takođe, Vera Pešić učila je stenografiju i strane jezike: engleski, nemački i francuski.
Vera je raspolagala neverovatnom memorijom i sposobnošću brzog čitanja. Njena izrazita socijalna inteligencija pomogla joj je da još tokom obuke uspostavi kontakte sa oficirima u službi, a posebno je značajno bilo što je stigla do jednog generala, koga je podsetila da je on dalji rođak njene majke.
Tako je bila u prilici da dođe do mnogo informacija, koje je, verovatno, dostavljala rukovodstvu Komunističke partije Jugoslavije.
Lov na informacije u visokom društvu
Posle obuke, počela je njena karijera koja je podrazumevala česte posete luksuznim beogradskim kafanama i barovima kakvi su bili Moskva, Balkan, Mažestik, ali se veče završavalo u boemskim krugovima u Skadarliji. Naročito je bilo važno da bude na mestima na koja izlaze predstavnici diplomatskog kora, sa kojima je uspostavljala poznanstva. Bila je i zvezda igranki i balova jer je odlično plesala.
Oblačila se po modi iz svetskih časopisa, šminkala se i često nosila pantalone.
Svuda je javno govorila da radi u Generalštabu, da bi lakše obavila svoj osnovni zadatak – infiltriranje u strane službe koje su delovale u Beogradu.
Verini nadređeni naročito su bili zainteresovani da ona uspostavi kontakte sa članovima špijunskih mreža stranih država, naročito engleskim, nemačkim i francuskim. I Vera je brzo uspela da uspostavi prisne odnose sa britanskim majorom Juliusom Hanom, u špijunskom svetu poznatijim kao Cezar, šefom sekcije za Beograd britanskog Intelidžens servisa.
Paralelno je održavala vezu i sa oficirom francuske obveštajne službe Rišarom Depreom, s kojim je letnji odmor 1939. provela u Marseju. Obojica su je obasipala skupocenim poklonima i obojica su joj ponudila da radi za njih. Ona se isprva nećkala, ali je izgleda ipak došlo do neke saradnje. Skupe poklone je primala bez nećkanja.
Veza sa ženom nemačkog ambasadora
Ipak, ono za šta je Verin poslodavac – jugoslovenska kontraobaveštajna služba – bio najviše zainteresovan, bili su podaci o nemačkim namerama, pa joj je naloženo da se tu više angažuje.
U nameri da dođe do nemačkog ambasadora u Beogradu, stupila je u kontakt sa njegovom ženom, Elizabetom fon Malcan, poznatom kao lepa Lili. Lili je radila za nemačku obaveštajnu mrežu. Lilina veština zavođenja bila je na višem nivou od Verine, pa su ubrzo njih dve redovno viđane po barovima i na raskalašnim terevenkama, na kojima je, kako su pisale novine, šampanjac tekao u potocima i novac se rasipao nemilice.
Ubrzo, Vera je postala i rado viđen gost u kući nemačkog ambasadora fon Herna. Jugoslovenska služba nije bila baš zadovoljna što Vera svoju vezu sa Lili pokazuje javno, ali su informacije o nemačkim planovima postale neophodne.
Vera je svima prenosila birane podatke. Izgleda da je samo Komunističkoj partiji prenosila sve što je zaista bitno.
Prelazak Nemcima zbog lepog majora
Sve do jeseni 1939. Vera je stvari držala pod kontrolom, ali je onda naišla na vrhunskog majstora, majora Gestapoa zaduženog za Beograd Karla Lotara Krausa i u njega se zaljubila. Ni on nije ostao ravnodušan, pa je ta veza naredne godine postala javna u Beogradu. Jugoslovenska služba je uvidela da Vera sada radi za Nemce, pa ju je policija uhapsila i ispitivala. Međutim, Kraus je intervenisao preko kneza Pavla i Vera je puštena.
Prebačena je u Beč, gde se jedno vreme lečila, a potom pohađala obaveštajne kurseve Abvera. Izgleda da je tada imala priliku i da upozna Hitlera. Potom je vraćena u Beograd kao dopisnik jednih nemačkih novina. Često je putovala u Istanbul, Sofiju i Atinu i održvale redovne kontakte sa nemačkim agentima sa kojima je razmenjivala informacije.
Neposredno pred nemačku okupaciju Jugoslavije, Vera je za račun Nemaca, preko svog prijatelja, beogradskog industrijalca Đorđa Roša, stupila u kontakt sa Kostom Pećancem i omogućila susret na kome se on obavezao da četnici neće ratovati protiv Nemaca. Zbog toga ju je posle martovskog puča vlada generala Simovića uhapsila kao nemačkog špijuna i proterala u Lebane zajedno sa majkom Anđom, ali su je odmah po okupaciji Jugoslavije Nemci vratili u Beograd da radi za Gestapo.
Moćna žena u okupiranoj Srbiji
Tokom rata radila je u propagandnom odeljenju Gestapoa. Kako je Verin ljubavnik Kraus već tokom prve ratne godine povučen iz Jugoslavije, Vera je postala ljubavnica nemačkog generala Paula Badera, ali i šefa beogradske policije Dragog Jovanovića.
Tako je postala veoma moćna osoba u Beogradu. Takođe je tajno održavala veze sa partizanima preko svog školskog druga, advokata Milivoja Petrovića, a sa četnicima preko potpukovnika Živojina Đurića iz Leskovca.
U proleće 1943. Vera Pešić je preko svojih veza izdejstvovala da se iz zatvora u Leskovcu pusti 120 ljudi uhapšenih pod optužbom da su komunisti.
Svoje veštine i veze Vera Pešić je koristila i radi nekih ličnih osveta. Tako je zavela 30 godina strijeg Milana Kalabića, kojeg je zatim denuncirala Nemcima kao engleskog špijuna i oni su ga streljali.
Najklizaviji teren za Veru Pešić bile su igre između četnika i partizana, zbog kojih je ona već 1943. bila u velikoj opasnosti i kretala se uglavnom prerušena i sa lažnim dokumentima. U septembru su je uhapsili četnici i odveli u štab majora Radoslava Đurića, gde ju je preki sud osudio na smrt. Međutim, Vera je tražila da razgovara sa majorom u četiri oka i posle tog razgovora, koji je potrajao čitavu noć, major je opozvao odluku o streljanju.
Vera je uspela da ukloni prethodnu majorovu ljubavnicu i da preuzme toliki uticaj nad njim da je to izazvalo intervenciju samog generala Draže Mihailovića. Đurić je Veru poslao na Kosovo, ali se ona u proleće 1944. vratila u njegov štab.
Nikada nije rehabilitovana
Postoji nekoliko verzija o događajima koji su neposredno prethodili streljanju Vere Pešić, ali u svakoj od njih jedna stvar je ista – Vera je molila da pucaju tako da joj meci ne nagrde lice. Imala je 25 godina kad je ubijena. Kao da je najavila ideologiju generacije koja će doći dvadesetak godina kasnije i koja će živeti pod sloganom: „Živi brzo, umri mlad i budi lep leš.”
Njen poslednji ljubavnik, major Đurić, prebegao je u partizane, postao komandant divizije i prvi zamenik Koče Popovića. Objavio je knjigu svojih sećanja iz rata pre nego što je umro u Beogradu 1980. Iako je Vera Pešić sve vreme radila za komuniste i bila član Centralnog komiteta, posle oslobođenja nije rehabilitovana.
Od cica i sukna do večernjih modela iz Voga
Za građenje ovakvog lika Vere Pešić u filmu, važnu ulogu igraju kostimi. Kostimografkinja Nevena Milovanović kaže da se Verini kostimi kreću od skromnih cicanih haljina, pa do svile, pliša, somota, da bi se ponovo vratili suknu i platnu.
Tu su šeširići, heklane rukavice , dnevne kombinacije koje se danas vraćaju u modu, a kao nadahnuće za svečane haljine koristila je modne časopise iz tog perioda, kao što su Mari Kler i Vog.
Naslovna fotografija-Jovana Stojiljković u ulozi Vere Pešić