
Elizabet Gilbert: Iako nismo svi u istom čamcu, svi smo u istoj oluji
Mi smo nova vrsta i nemamo model na koji bismo se ugledale, smatra autorka bestselera Jedi, moli, voli, koja je morala da se, kako kaže, „oduči” od lekcija svoje majke
Elizabet Gilbert, autorka literarnog dnevnika Jedi, moli, voli po kome je 2010. snimljen istoimeni holivudski film sa Džulijom Roberts u glavnoj ulozi, pandemijsku jesen i zimu provodi suočavajući se sa svojim strahom od hladne vode.
Još tokom leta odlučila je da svaki dan do kraja 2020. počne polusatnim kupanjem u reci Delaver, koja protiče nedaleko od njene kuće u Nju Džerziju. Prijatelji su joj rekli: „Liz, imaš 51 godinu. Šta ti to treba?!” Liz je odgovorila: „Ja sam osoba iskustva. Učim samo na osnovu onoga što osetim na svojoj koži.”
„Ja sam osoba iskustva. Učim samo na osnovu onoga što osetim na svojoj koži.”
Poguban uticaj perfekcionizma
Knjiga Jedi, moli, voli zasnovana je na ličnom doživljaju i možda je baš zato na bestseler listi Njujork tajmsa bila čak 88 nedelja, a prodata je u 12 miliona primeraka. Ipak, posle velikog uspeha svoje knjige, Liz je imala svoju prvu veliku kreativnu krizu.
U vreme kad je počelo prikazivanje filma, Liz je objavila Posvećeni, nešto kao nastavak bestselera, a dve godine kasnije izašao je i njen roman Potpis svih stvari. O tome kako je prevazišla kreativnu blokadu pisala je u knjizi za samopomoć pod naslovom Velika magija: Kreativni život izvan straha. Tu je rasvetlila poguban uticaj perfekcionizma, ne samo na stvaralaštvo već i na svakodnevni život savremenog čoveka. Ključna je bila deviza njene majke: „Urađeno je bolje nego dobro.”
Knjiga Jedi, moli, voli bila je na bestseler listi Njujork tajmsa čak 88 nedelja, a prodata je u 12 miliona primeraka
Posle velikog uspeha Jedi, moli voli, Liz nije zaustavila svoj duhovni razvoj. U toj knjizi opisala je kako joj je odlazak u Italiju, Indiju i Indoneziju pomogao da prevaziđe depresiju u koju je upala posle razvoda. Istočnjačke mudrosti i joginska filozofija dale su joj drugačiji pogled na život, a s tog putovanja vratila se sa svojim drugim mužem, Brazilcem Žozeom Nunesom (u knjizi Felipe, u filmu ga je dočarao Havijer Bardem).
Oboje veliki poklonici istočnjačkih kultura, u Ameriku su poslali dva brodska kontejnera stvari, a da još nisu imali mesto na kome će živeti i gde će te stvari držati. Uspeli su da u Džerziju kupe stovarište, koje su preuredili u prodajni i izložbeni prostor sa kafeima i nazvali ga Dve tačke. Tu su organizovali kulturne priredbe, predavanja, okupljali zanimljive ljude. Žoze ju je osvojio kad joj je rekao: „Ženi je mesto u kuhinji!” A onda je dodao: „Gde pijucka čašu vina, dok joj muž sprema večeru.”
Žoze ju je osvojio kad joj je rekao: „Ženi je mesto u kuhinji!” A onda je dodao: „Gde pijucka čašu vina, dok joj muž sprema večeru.”
Mi smo nova vrsta
Ipak, kad govori o svom emotivnom životu, Liz kaže da je katastrofa. Pošto ima prilike da razgovara s mnogo žena, ona uviđa da u tom osećanju nije usamljena. „Pozicija žene u industrijskim društvima je tako nova pojava. Mi smo nova vrsta i nemamo model na koji bismo se ugledale”, objašnjava Elizabet Gilbert.
Ona priznaje da je od svoje majke mnogo naučila, ali je takođe morala da se „oduči” od mnogih majčinih lekcija. „Majka je smatrala da je najveća čast za ženu da bude supruga i majka, i ja sam se trudila, stvarno sam se trudila”, kaže Elizabet. Ali, onda je shvatila da to jednostavno nije za nju, da je ona dobila „drugačiju dušu”.
Iako se često smeje i stalno vodi dijalog „između sebe i ljubavi”, često se oseća „zarobljena u ovom telu, porodici, kulturi, trenutku, istoriji”
„Ne želim da igram igru života po pravilima ove kulture”, kaže Liz i objašnjava: „Mi živimo u nezreloj kulturi u kojoj ljudi misle da mogu dobiti sve što žele, samo ako se dovoljno trude i vredno rade.” Tako, iako su Dve tačke dobro radile, a brak sa Žozeom bio dobar po svim standardima, Elizabet je u jednom trenutku odlučila da sve napusti.
Već godinama je imala prijateljicu Reju Elajas sa kojom je bila veoma bliska. Ali, kad je Reji dijagnostikovan rak pankreasa, sa prognozom da će živeti još najviše šest meseci, Elizabet je odjednom shvatila da „ne samo da Reju voli, već je u nju i zaljubljena”.
Napustila je muža i otišla da se brine o Reji, koja je poživela čitavih 18 meseci, za koje Elizabet kaže da su najtežih i najlepših 18 meseci u njenom životu. Kroz tu patnju, Elizabet je naučila da „živi život po pravilima života”.
Najmlađi deo mene uvek se pita zašto
Knjiga, koju je Elizabet počela pre nego što se Reja razbolela, čekala je godinu i po dana da bude nastavljena, ali je Reja od nje tražila da je završi. Tako je prošle godine izašao roman Grad devojaka. Ubrzo, Liz je otpočela vezu sa jednim muškarcem iz kruga Rejinih prijatelja, ali je u februaru ove godine objavila da je ta veza završena. Odluku je donela nakon što se vratila iz Indije, a onda je došao lokdaun u Americi, pa je Liz iz stana u Njujorku otišla u kuću u Džerziju.
Odatle preko mreže komunicira s prijateljima, vodi podkast u kome s ljudima razgovara i o književnim i o životnim temama. „Ljudi se stalno pitaju zašto. I najmlađi deo mene uvek pita zašto. Zašto moram u krevet u devet, zašto je sestra dobila, a ja nisam… Kad najmlađi deo mene traži da zna uzroke nesaznatljivih stvari, ja mu kažem: O, dušo, pa ne znam ja to, ali te toliko volim i biću s tobom, pa ćemo možda zajedno preći tu vodu.”
Iako se često smeje i stalno vodi dijalog „između sebe i ljubavi”, i Elizabet Gilbert se često oseća „zarobljena u ovom telu, porodici, kulturi, trenutku, istoriji”.
„Ali, mislim da mi moja duša ipak ne bi bila data da nisam u stanju da se o njoj dobro brinem”, kaže i zaključuje: „Iako nismo svi u istom čamcu, svi smo u istoj oluji.”