
Dokumentarac o Džeriju Springeru: TV autor bez srama i odgovornosti
Senzacionalizam, površnost, manjak vaspitanja, osećaja za intimu i javni prostor samo su neke od asocijacija kada vidimo razne scene iz rijalitija kojima nas preplavljuju televizije i društvene mreže. Neki kažu da je to došlo „iz zapadne kuhinje”, neki pak misle da su emisije tog tipa nekada bile zanimljive, ali da su se vremenom pretvorile u degradirajući faktor društva.
Kakvo god mišljenje bilo, jedno je sigurno – Srbija nije prva gde je ta ideja o direktnoj konfrontaciji između ljudi, o skandalima, kontroverznim temama i odsustvu srama, doživela svoj procvat.
Vratićemo se u 1991. godinu kada je britansko-američki televizijski voditelj i bivši gradonačelnik Sinsinatija Džeri Springer (Jerry Springer) pokrenuo svoju TV emisiju, koja se bavila važnim društvenim temama. Zatim je počela da bude platforma za pomaganje otuđenim ljudima da se ponovo povežu, ali je, nimalo iznenađujuće, rejting bio veoma loš. Kako emisija ne bi bila otkazana, producenti angažuju bivšeg urednika tabloida koji je pretvara u ono po čemu je ceo svet pamti – takozvani trash (televizijski programi koji namerno prikazuju kontroverzan i uznemirujući sadržaj).
Dvadeset sedam godina kontroverznih tema, neverstava, incesta, preljuba, svađa, tuča…, obeležilo je 27 sezona Šoua Džerija Springera. Ovim, može se reći fenomenom, bavi se i Netflix u svom novom dokumentarcu Džeri Springer: Svađe, kamera, akcija (Jerry Springer: Fights, Camera, Action) koji je emitovan 7. januara.
Od najgore TV emisije do hita devedesetih
Iako u Srbiji ne postoji format emisije poput šou-programa Džerija Springera, iznošenje „prljavog veša”, nasilje, psovke i prikupljanje pregleda zbog nečijeg diskutabilnog ponašanja je ono što je zajedničko ovom američkom tok-šou programu (talk show) i rijaliti emisijama.
Pre nego što je Netflix objavio da će se ovaj dokumentarac pojaviti na toj striming platformi, znala sam o čemu se radi, ali sam uvek izbegavala da gledam te emisije – ako ništa drugo, da kliktanjem ne dajem svoj doprinos. Sada, zbog potrebe pisanja teksta, odgledala sam više epizoda i mogu vam reći da može da posluži kao socijalni i društveni eksperiment, ili makar da sa nekim diskutujem o mnogim problematičnim aspektima. No, ovde je reč o dokumentarcu, pa ćemo se na tome zadržati.
Glavni akter, Džeri Springer, odbio je da učestvuje u snimanju serijala pre svoje smrti u 79. godini, pa se tako emisija bazira na intervjuima sa izvršnim producentom emisije Ričardom Dominikom i nekoliko članova njegovog tima.
Springerov šou bio je bolje ocenjen 1998. godine od emisije Opre Vinfri, a između ostalog je pružio vidljivost grupama koje su bile zanemarene. Ali kako je „najgora TV emisija svih vremena”, kako ju je sam Springer nazivao, postala jedan od najvećih i najkontroverznijih hitova devedesetih?
Provokativne emisije donosile gledanost
Sadržaj koji je emitovan bio je veoma provokativan. Tu su bile priče poput onih o „pelena Bobu”, odnosno odraslom muškarcu koji živi kao beba od dve godine, ili o ratovima striptizeta, ali i naslovi kao što su, na primer: „Odsekao sam sopstvenu muškost”, „Moja žena spava s mojom tetkom”, „Trudna sam sa svojim bratom”. Možda i najpoznatija, bila je priča o Marku i njegovoj „ženi”, konju Piksel (zajedno 10 godina, u braku pet – napustio je svoju ljudsku porodicu zbog nje), koju je publika dočekala oduševljeno zgrožena.
Jedna od najkontroverznijih epizoda tog šou-programa je „Klanfrontation” iz 1997. godine koju je, prema pisanju Njujork tajmsa, tog dana gledalo neverovatnih osam miliona gledalaca! Između članova Kju kluks klana (zagovornici superiornosti bele rase, rasizma, homofobije…), jevrejskog aktiviste i publike izbila je haotična tuča – do tada ništa slično nije viđeno na televiziji. Posledica su bile oštre kritike i ogromna gledanost što je, prema dokumentarcu, i bio cilj.
Govoreći u dokumentarcu upravo o toj epizodi, izvršni producent emisije Ričard Dominik kaže da „ako proizvodite emisiju koja treba da bude luda i da se razlikuje od bilo čega na televiziji, to je vaš cilj”. Nakon što je epizoda emitovana, on je „uvek tražio neki oblik konfrontacije”.
Producent promenio sve
The Jerry Springer Show je ranije bila mirna i nenametljiva emisija, a Springer, bivši odbornik i gradonačelnik Sinsinatija, bio je cenjena figura u lokalnom novinarstvu. Emisija se bavila debatama o društvenim problemima i susretima davno izgubljenih članova porodice. Međutim, kada je NBC otkupio emisiju i plasirao je na nacionalnom nivou, rejting koji je ovaj pristup donosio više nije bio dovoljan. Dolaskom izvršnog producenta Ričarda Dominika, sve se menja.
Dominik je smatrao da je u odlučivanju o tome šta može biti prikazano na televiziji ograničen jedino zakonom. „Da sam mogao nekoga da pogubim u TV programu”, kaže Dominik, „učinio bih to”. Upravo on je ubedio Springera da „popusti” svoj lični pristup, podstakao publiku da ustane i skandira njegovo ime kada stigne na binu i usmerio producente da traže sve bizarnije priče koje bi privukle gledaoce i zadržale ih.
Jedan od najuspešnijih i najposvećenijih lovaca na takve priče bio je Tobi Jošimura, koji je na kraju pribegao alkoholu i kokainu kako bi se nosio sa stresom i moralnim kompromisima koje je posao zahtevao. U dokumentarcu on opisuje kako je dostigao tačku pucanja dok je radio na epizodi o ocu koji je plaćao sopstvenoj ćerki za seks.
Od obećanja do ubistva
U dokumentarcu je pojašnjeno da je većina gostiju dolazila iz malih gradova unutar siromašne regije koju su producenti nazivali „Springerov trougao”, a koja je obuhvatala Tenesi, Ohajo i Džordžiju.
Producenti su ih mamili obećanjima da će im nastup u emisiji pomoći da reše svoje probleme, nudeći im luksuzne vožnje limuzinom i vaučere za piće kako bi održali atmosferu zabave noć pre snimanja. Iza scene, uvežbavali su goste, vikali na njih i provocirali kako bi situacija pred kamerama bila što eksplozivnija.
Jedna od metoda emisije bilo je i odbijanje da gostima obezbede povratne karte ukoliko bi napustili set tokom snimanja. Prema navodima iz dokumentarca, upravo se to dogodilo Nensi Kembel Panic pre nego što ju je 2002. godine ubio bivši muž. Nensi je ubijena na dan kada je emitovana epizoda o ljubavnim trouglovima koju su ona, njen bivši muž i njegova nova supruga snimili dva meseca ranije.
Njen sin tvrdi da su je producenti doveli pod lažnim izgovorima i da su odbili da joj plate povratnu avionsku kartu nakon što nije želela da se sukobi s drugom ženom.
Skoro niko iz dokumentarca ne oseća odgovornost
Ono što se ističe u ovom dokumentarcu jeste poricanje i izbegavanje odgovornosti koje i dalje traje, čak i sada, kod gotovo svih koji su prikazani u serijalu i koji su bili deo emisije. Ovo se dešava uprkos snimcima koji prikazuju producente kako podstiču goste na bes pre nego što ih pošalju na scenu, u potrazi za fizičkim sukobima koji su postali sinonim za emisiju. Producenti se uglavnom sećaju samo napora uloženog u pronalaženje gostiju i uzbuđenja zbog rejtinga.
„Ne pokušavamo nikome da pomognemo”, podrugljivo kaže jedan od njih. „Samo dostignite te brojke!” Kada drugi producent govori o Springerovom trouglu i luksuzu (limuzine, hoteli, obroci) korišćenom da ih privuku u emisiju, ne pokazuje nikakvu vidljivu grižu savesti ili sram.
Ostaje pitanje da li je Springer ikada osećao bilo kakvu krivicu, ali je zanimljivo da nikada nije gledao svoju emisiju dok se emitovala. „Nikada ne bih gledao svoj šou. Nije me zanimao. Nije bio namenjen meni”, rekao je on.
Kasnije je pojasnio da biste „mogli da odlučite da na televiziji prikazujete samo uglađene, bogate ljude koji govore ʼkraljičin engleskiʼ (sinonim za standard dobrog engleskog jezika), ali to ne bi odražavalo celo društvo”.
Jednom prilikom je poručio da ne želi da živi u zemlji koja gleda njegovu emisiju. Na sastanku gradskog veća u Čikagu, gde se diskutovalo o nasilju prikazanom u emisiji, imao je objašnjenje da je to „samo TV emisija – svi ćemo to preživeti”.
Da li bi stvari bile drugačije da nije bilo emisije?
Kada je Springer preminuo 2023. godine, porodica je odbila da se radi obdukcija, želela je da mu obezbedi miran počinak i nije bilo daljih komentara. Uzrok je otkriven u dokumentarcu, odnosno da je kratko bolovao od raka pankreasa.
Iz današnje perspektive, ovaj šou verovatno jeste naneo štetu televiziji i kulturi generalno, ali uz pojavu interneta i svih njegovih „čari”, moguće je da bi rezultat danas bio isti, sa ili bez postojanja Springerove emisije.
Možda bi, ipak, manje ranjivih ljudi bilo povređeno ili ubijeno pre nego što je alat za globalnu izopačenost stigao. A to bi, svakako, nešto vredelo.
Naslovna fotografija: Džeri Springer © s_bukley / Shutterstock