Recimo da bi to mogle biti osobe koje su opuštene, sigurne u sebe, lako se prilagođavaju različitim situacijama bez stresova, saradljive, autentične bez obzira na sud okoline, pune životne radosti, bez ideje „meni pripada”, spremne da kreiraju, održavaju i dele život s drugima.
Onako, lako, mi bismo rekli „levom rukom”.
Mnoge od ovih osobina pojedinačno, ili u malim grupama, karakterišu žene. Većina žena sposobna je da se prilagodi najvećem broju životnih situacija, ne ropće, ne kuka, ne misli da zbog toga treba da dobije orden za… bilo šta.
Većina žena nema ideju da im nešto pripada zbog toga što rade, drže kuću na svojim plećima, podižu decu, sarađuju s partnerima i njihovim porodicama, stižu da idu na vežbe, nešto pročitaju, znaju bar deo pozorišnog repertoara.
Kao, to mu dođe baš nekako normalno. Mislim, baš sve to.
Uz njih je život lepši
U mnogo čemu su sasvim autentične. Znaju šta hoće, mada često baš to i ne mogu, što sticajem okolnosti, što nemanjem vremena, podrške, intimnog prostora. Žene su zaista kreativne u domenu svojih mogućnosti. Mnoge nose garderobu iz second hand-a onako kako manekenke ili pripadnice kraljevskih kuća nose firmiranu i „samo za nju” garderobu.
Znaju i te kako da ponesu i te skupe komade, nisu baš gadljive na to, ali ne kukaju ako nema. Nema, pa nema.
Sa malo mašte, kreativnosti i veštih ruku, što njihovih, što ruku njihovih prijateljica ili krojačica kojih je sve manje, naprave balsku haljinu kao onu u bajci o Pepeljugi.
Dele svoj život s nekom radosnom notom, pa se uz njih život čini lepšim.
Nemojmo da se zavaravamo da je ženama ovo sve baš lako. Za to treba mnogo veštine, ukradenog vremena i sposobnosti da se zbog ovoga one ne osećaju kao žrtve, a okolina ne razvije osećanje krivice.
Najlakše je huktati i kukati na život koji nije baš ni lak, ni gladak kao doboš torta, ali većina zaista ne kuka.
A i zašto bi? Da li bi kukanje doprinelo manjem stresu, donelo više vremena, od žena napravilo heroje? Pa, iskreno, ne bi.
Drama je znak da nismo opuštene
A gde je onda tu cool-iranje? Zaista, u svemu ovome. Biti cool je upravo ovo o čemu pišem. Moći u nemoći postići ono što žena želi i što je čini srećnom. Ima li većeg uživanja od tog? Znam da će mnoge žene reći da je ovo život karakterističan za žene ovog podneblja i da muškarci žive neki drugi život. Prvo, ovo je karakteristično za sve moderne žene, a drugo, ne pišem o muškarcima. O njima drugi put.
Cool-irati znači biti spremna da uhvatiš vazduh, napraviš dobru i realnu procenu svog vremena, želja i kapaciteta, i baciš se u život.
Ako pri tome još od toga ne praviš dramu, gde ćeš više. Drama je znak da nismo opuštene, da zameramo, zakukavamo, tražimo ovacije zbog nečega što smo uradile, opravdanje zbog nečega što nismo, stalno kaskamo za vremenom koga nikad dovoljno, nikad ne naučimo da uživamo u malim stvarima. Kafa nije dovoljna za opuštanje, treba nam bar dobar spa, inače nismo in.
Pa dobro, koliko svaka od nas poznaje žena koje mogu da bez roptanja žive život žene 21. veka? Ja znam, baš znam.
Ne ide baš kako želim već kako mogu
Znam i one koje nikada nisu zadovoljne, čak i onda kada imaju ono o čemu druge ni ne maštaju. Takve žene deluju kao da znaju šta znači biti cool, a zapravo – ne znaju.
Biti cool nije samo biti na vežbama, u spa-centru, city break-u.
Pravo značenje biti cool je biti savremen, uvremenjen, zadovoljan, i dopustiti sebi da ponekad ne ide baš onako kako želim već kako u datom trenutku mogu.
Bez ikakve žalopojke, i sa idejom da se iz svake krize nešto nauči.
Tako se i iz krize „ne stižem ništa” uči da zapravo hoćemo sve, a to se zaista ne može.
Tek kada prihvatimo da ne možemo sve, pogotovo odjednom i odmah, bićemo prave cool-erke.
Ova stranica koristi cookies (kolačiće). Ako nastavite da koristite web stranicu pretpostavljamo da ste saglasni da primate sve kolačiće na svim tosamja.media stranicama.U redu